Na Uskrs slavimo središnji događaj kršćanstva – Kristovo uskrsnuće. Zato biti kršćanin znači prije svega vjerovati da je Bog Isusa, onog istog kojeg su ljudi raspeli, uskrisio i učinio gospodarem svega stvorenoga.
Kristovo uskrsnuće je bilo pripravljano kroz cijeli Stari zavjet, a kad je jednom ostvareno, sva kršćanska pokoljenja rječju i životom svjedoče za tu temeljnu istinu povijesti – Krist je uskrsnuo, a s njim i mi neprestano uskrsavamo.
Prema Djelima apostolskim, kršćanska se zajednica zasniva, razvija i širi na toj činjenici i na vjernosti uskrslom Kristu. Činjenica Kristova uskrsnuća prenosi se tako svim budućim kršćanskim naraštajima, sve do danas.
Kristovo je uskrsnuće početak novoga svijeta i zalog je našeg uskrsnuća koji se već sada ostvaruje dok se s mukom i naporom opiremo zlu i grijehu, a koje će se u punini očitovati kad se Krist jasno objavi svijetu na kraju vremena.
Uskrs nas poziva na radost i poručuje nam da zbilju uskrsloga Krista širimo oko sebe pobjeđujući smrt i unoseći u svijet pouzdanje, vjeru i nadu.
Kristovo uskrsnuće očituje i potvrđuje pobjedu Svemogućeg Boga. Ufanje u Boga daje utjehu i smisao u svakodnevnom životu, zbog toga vjerovanje koje ne donosi kvalitetu u osobni život pojedinca koji tvrdi da vjeruje, nije vjerovanje u punini. Istinsko vjerovanje je prožeto promjenom pogleda i shvaćanja, ono se treba očitovati u poboljšanju kvalitete života, ponajviše duhovnog.
Kristovo uskrsnuće ukazuje da će oni koji vjeruju, jednom baš kao i Krist uskrsnuti. Zbog toga okončanje života ne predstavlja strah i nesigurnost onima koji nasljeduju Isusov nauk. Naš sadašnji život, kada se prekine, neće i skončati. Naprotiv, nada je u tome da će naša duša nastaviti živjeti, a jednom ćemo uskrsnuti kako je i Krist uskrsnuo. Smrt dakle nije kraj, već predstavlja novi početak, početak života u drugoj, izmijenjenoj formi koja će biti neprolazna i neopterećena nesavršenošću, patnjom i bolima koje nas prate u sadašnjem životu. Zbog toga Uskrs podsjeća na pobjedu vječnog života koja će se očitovati u punini o posljednjem uskrsnuću.
Čitanja na uskrsnim liturgijskim slavljima su usredotočena na poruku koja navješćuje da je Isus Krist umro i uskrsnuo za spas svijeta, te ta čitanja zapravo izlažu bit kršćanske vjere.
Prvo čitanje – Dj 10,34a. 37-43
Ovo čitanje dio je Petrova govora u kući Rimljanina Kornelija u Cezareji koji se zanimao za Isusov pokret, jer je već bio povjerovao u Boga Biblije. Petar iznosi Isusovo javno djelovanje, smrt u Jeruzalemu, te naširoko dokazuje da je on uskrsnuo, iako se ukazivao samo odabranim svjedocima.
Za Luku kao autora Djela apostolskih, koji je bio obraćeni poganski intelektualac, Petrov nastup u Kornelijevoj kući svečani je početak misijskog djelovanja prve Crkve medu poganima. Bitno je da inicijativa za taj nastup nije došla od apostola, nego od samog Kornelija.
Petar sažima Isusov trogodišnji ministerij: “Prošao je zemljom čineći dobro i ozdravljajući…” čime želi naglasiti da su za vjeru Crkve bitna i djela, a ne samo Isusov nauk. O Isusovoj smrti slušateljima iz Palestine misionari nisu morali puno govoriti jer je to bila poznata činjenica, te je Petar kratko spominje. Govoreći o uskrsnuću Petar ističe da je Bog uskrisio Isusa, i naglašava: “Dade mu da se očituje -ne svemu narodu, nego svjedocima od Boga predodređenima – nama koji smo s njime zajedno jeli i pili pošto uskrsnu od mrtvih” (r. 40-41).
Bog ga je uskrsnućem proslavio te kao prvog čovjeka uzeo u svoje intimno božansko društvo. Dao mu je dostojanstvo suca živih i mrtvih, i to suca koji može izbavljati od krivnje i spašavati od vječne kazne. Uskrišeni može davati život ako mu se Ijudi vjerom i krstom pridružuju.
Kolosa je gradić u Maloj Aziji. Zajednicu kršćana u gradu Kolosi osnovao je Pavlov učenik Epafra, Kološanin. Odlomak ovog čitanja, uzet je iz Pisma koje se pripisuje apostolu Pavlu. Jedan od Pavlovih učenika (Epafa), uzorni kršćanin, želio je da svi kršćani žive dosljedniju vjeru, u Ime Isusa Krista, pa je zabilježio apostolove misli i kasnije ih, u Pavlovo ime, oblikovao u Poslanicu. Poslanica Kološanima razvija misterij Krista, koji je sve u svemu: Po njemu i s njime i u njemu tebi Bogu, Ocu svemogućemu, u jedinstvu Duha Svetoga, svaka čast i slava – sada i u vijeke! U ovom dijelu Pavlove Poslanice Kološanima, naglasak je na tome da se kršćani ne smiju poistovjećivati s načinom života onih koji ne vjeruju, koji žive isključivo za postojeće vrijeme. Ključna riječ je : „gore!“ „Ako ste suuskrsli s Kristom, tražite što je gore, gdje Krist sjedi s zdesna Bogu! Za onim gore težite, ne za zemaljskim!“ Pavao moli ‘svoje’ kršćane da teže za onim gore, svetim, a ne za zemaljskim. S Kristom i u Kristu smo svi umrli. Tako je i naš život skriven s Kristom u Bogu! A Pavao nam kaže: „Kad se pojavi Krist, život vaš, tada ćete se i vi s njime pojaviti u slavi. Umrijeti, ovdje znači, umrijeti grijehu i svemu što je pod znakom grijeha. A suuskrsnuti, znači živjeti Bogu i po Božjem (usp. Rim 6, 11-13). Čovjek koji živi novim, uskrsnim životom, već je iznutra obasjan Božjom ljepotom. Ona je sada skrivena,a otkrit će se u trenutku smrti.
Prema Ivanovom evanđelju, na Uskrsno jutro na Isusov grob došla je samo Magdalena. Ostali evanđelisti spominju više žena. Razlog je što Ivan koristi tipske uloge, gdje pojedinac predstavlja određenu grupu ljudi-tako je npr. Nikodem tip službenog židovstva, Samarijanka tip grešnika kojima Isus čita savjest i nudi oproštenje, a Magdalena je tip svih žena koje su iz Galileje pratile Isusa pošto ih je on sam pripustio u uži krug svojih učenica.
Ona dolazi na grob da oplakuje mrtvog učitelja i prijatelja. Kad otkrije da je grob prazan, trči Šimunu Petru i drugom učeniku: “Uzeše Gospodina iz groba i ne znamo gdje ga staviše!”. Ona govori samo Šimunu i učeniku kojega je Isus ljubio, a koji je bio pod križem. Iako voljeni učenik brže trči i prvi dolazi na grob, on čeka da Šimun ustanovi kako je grob prazan. U r. 7. napomena o uredno smotanom ubrusu i povojima naslućuje da Isusovo tijelo nije na brzinu ukradeno ili preneseno na drugo mjesto, nego je to nagovještaj da se dogodilo nešto plansko.
Za Šimuna se navodi da “uđe u grob”, ali se Ivan ustručava reći da on još nije povjerovao. Voljeni učenik, međutim, “vidje i povjerova”.
Napomena “vidje i povjerova” tiče se i svakoga od nas. Mi danas “vidimo” Crkvu koja živi od prvog uskrsnoga jutra, okuplja se oko uskrslog Krista svakog prvog dana u tjednu i vjeruje da Uskrsli ostaje prisutan u njoj – po evanđelju koje se u misnom slavlju naviješta, po posvećenim darovima kruha i vina, pa zaređenim predstojnicima, po sabranoj zajednici krštenika.
