Glavna poruka liturgije ove nedjelje je radost Oca što je našao izgubljenog sina, odnosno rasipnoga sina koji se bio udaljio od očeva doma. Stoga riječ Božja ove nedjelje neprestano poziva na radost, iako u dubini našega života postoji uvijek drama grijeha što nas udaljuje od Boga i rastavlja od braće. Zato svi osjećamo u srcu potrebu da se pomirimo s Bogom, prolazeći s Kristom putem Križa, da bi mogli pobijediti zlo koje je u nama i tako u radosti proslaviti ljubav Božju koja oprašta i pomiruje nas s braćom.
Prvo čitanje – Još 5,9a.10-12
U svjetlu kršćanske vjere grijeh čovjeka se pokazuje iznad svega kao odbijanje ljubavi i udaljavanje od Boga koji je izvor svake prave ljubavi.
Ali Bog se pokazuje neizmjerno veći od našeg grijeha i od odbijanja njegove ljubavi i dostiže čovjeka u srži njegove naravi: opraštajući grijeh. I Bog pobjeđuje mržnju čovjeka i dŕ početak povijesti i milosrđa.
Veličina ove milosrdne ljubavi Božje zapaža se sasvim jasno već u prvom čitanju iz Knjige o Jošui u kojoj se vidi kako Bog, usprkos mnogobrojnim izdajstvima i grijesima svoga naroda, ostaje vjeran obećanju učinjenom Abrahamu da će dati obećanu zemlju njegovu potomstvu. To obećanje se ispunilo izlaskom Božjeg naroda iz egipatskog ropstva i njegovim ulaskom u zemlju Palestinu. I taj prijelaz iz ropstva u obećanu zemlju zaključio se blagdanom radosti, odnosno slavljenjem Pashe – Vazma.
»U one dane: Reče Gospodin Jošui: „Danas skidoh sa vas sramotu egipatsku.” Izraelci se utaboriše u Gilgalu i ondje na Jerihonskim poljanama proslaviše Pashu četrnaestoga dana u mjesecu, uvečer. A sutradan nakon Pashe, upravo toga dana, blagovali su od uroda one zemlje: beskvasna kruha i pržena zrnja.” (Još 5,9-11)
I mana koja je održavala na životu Izraelce za vrijeme njihova dugog putovanja kroz pustinju prestala je padati s neba toga dana kada su oni stigli u obećanu zemlju i počeli jesti plodove zemlje koju su primili kao dar od Boga.
Drugo čitanje – 2 Kor 5,17-21
Mi kršćani živimo od Krista, živimo s njim, živimo njegovim životom. U tom se sastoji naše spasenje: živjeti s Kristom.
»Dakle, ako je tko u Kristu, on je novi stvor; staro je nestalo, novo je, evo, nastalo. A ovo sve dolazi od Boga koji nas je po Kristu pomirio sa sobom i povjerio nam službu pomirenja. Jer Bog je u Kristu svijet sa sobom pomirio ne ubrajajući im opačinâ njihovih i polažući u nas riječ pomirenja.« (2 Kor 5,17-19)
Apostol Pavao nastupa kao ambasador pomirenja.
Stoga osjetimo usred korizme njegov glas i poticaj na obraćenje. Svaki je kršćanin dužan da se bar jednom na godinu osjeti potaknut da pristupi sakramentu pomirenja, kako bi zatim u pričesti kušao kako je sladak Gospodin te nastavio život kao novi stvor.
»Kristovi smo, dakle, poslanici; Bog vas po nama nagovara. Umjesto Krista zaklinjemo: dajte, pomirite se s Bogom.« (2 Kor 5,20)
Evanđelje – Lk 15,1-3. 11-32
Prispodoba o izgubljenom sinu najveći je dokaz te Očeve ljubavi prema grešnicima koja se očituje u njegovu Sinu, Isusu Kristu.
Glavni protagonist cijele prispodobe jest, dakle, Bog Otac koji se veseli i raduje povratku zalutalog sina u očevu kuću i koji nastoji izmiriti starijeg sina s bratom koji se srdi na toliku ljubav i pažnju očevu prema bratu koji je svojom krivicom i razvratnim životom spiskao sve svoje imanje.
Prvi dio današnjeg Evanđelja nam opisuje povijest mlađeg sina, koji je zatražio od oca svoj dio nasljedstva te otišao u tuđu zemlju i sve upropastio živeći razvratnim životom. Prisiljen glađu želio se najesti i hranom što su je davali svinjama, ali mu je nitko nije davao. Zato zbog svih tih nevolja dođe k sebi, pokaja se za sve što je učinio i povraća se u kuću očevu.
Bio je uvjeren da će biti ubrojen među najzadnjim slugama obitelji, ali gle iznenađenja: njegov otac, čim ga je ugledao iz daljine, »ganu se, potrča, pade mu oko vrata i izljubi ga« (Lk 15,21).
»A sin će mu: „Oče! Sagriješih protiv neba i pred tobom! Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim.”« (Lk 15,22)
A otac odmah naređuje slugama da ga obuku u najljepšu haljinu i da mu stave obuću na noge i prsten na ruku; zatim da zakolju ugojeno tele da se pogoste i provesele, jer taj njegov sin »’bijaše mrtav i oživje, izgubljen bijaše i nađe se.’ I stadoše se veseliti.« (Lk 15,24)
Drugi dio Evanđelja opisuje starijeg sina koji je bio ostao u očinskoj kući i uvijek vršio svoju dužnost. Kad se taj sin vraćao s polja, opazi to veliko slavlje te dozva jednog slugu da se raspita o čemu se radi. I kad je saznao da njegov otac slavi povratak svojeg mlađeg sina, rasrdi se i ne htjede ući u kuću. Starijeg sina ne zanima ništa sudbina njegova brata. Strogim riječima koje upotrebljava u razgovoru s ocem, protiv njega još više udaljuje brata od svojega srca i kad bi mogao i od srca očeva, jer se osjeća kao prevaren i prezren u svojoj vjernosti. I u tome svome samoljublju i ne primjećuje više da je još gori od mlađega brata, jer ne zna cijeniti sreću koja ga je zapala da može uvijek biti s ocem u kući. Za njega slavlje ljubavi očeve je neprestano trajalo.
Zato mu otac i odgovara: »’Sinko, ti si uvijek sa mnom, i sve moje – tvoje je. No, trebalo se veseliti i radovati, jer ovaj brat tvoj bijaše mrtav i oživje, izgubljen i nađe se!’« (Lk 15,31-32).
Ova prispodoba o ljubavi, milosrđu i praštanju Božjem poziva sve nas da se priznamo grešnicima pred Bogom i da se ne smatramo boljim i pravednijim od drugih ljudi.
Izgubljeni sin predstavlja one koji u dubini svoje savjesti žele obraćenje i čeznu za pomirenjem s Bogom čije bezgranično milosrđe priznaju.
A stariji brat koji je ostao kod kuće s ocem slika je onih ljudi koje sebičnost čini zavidnim, otupljuje njihovo srce, osljepljuje ih i zatvara drugima i Bogu. I s toga gledišta treba se obratiti od svoje sebičnosti da se postigne pomirenje kako bismo ponovo otkrili Očevo milosrđe i pobijedili nerazumijevanje i neprijateljstvo među braćom.
ČITANJA
