Ovom nedjeljom zakoračujemo duboko u korizmu kao vrijeme priprave na obnovu krsnog saveza. Krštenje uključuje i obraćenje Bogu koji nam se približio u Kristu. Današnja nas misa podsjeća na nužnost obraćenja ne samo kao sastavnog elementa krštenja nego i u kasnijem vjerničkom životu.
Prvo čitanje (Izl 3, 1-8. 13-15)
Prošle smo nedjelje za prvo čitanje imali zgodu o savezu između Boga i Abrahama. Bog se vezao na vjernost Abrahamu i njegovu potomstvu. U današnjem čitanju imamo nov dokaz Božje brige za Abrahamove potomke koji su u egipatskom ropstvu. Mojsije je bio Židov, kojega je othranila egipatska princeza, morao je pobjeći u tuđinu zato što je pokušao zaštititi svoje sunarodnjake od nasilja egipatskih činovnika. Kad je mislio da će svoje životno zadovoljstvo naći u braku sa Midjankom, Bog ga zove i šalje da izvede njegov narod iz Egipta.
Mojsije je bio pastir prije nego ga je Bog pozvao u proročku službu. Početkom ljeta na Sinaju se sasuši trava u ravnici pa pastiri moraju voditi stado na brežuljke. Vatra je kod starih naroda budila strah i divljenje, jer je skoro nematerijalna te na neki način povezuje nebo i zemlju svojim plamenom. “Grm sav u plamenu, a ipak ne izgara” Mojsiju je povod da bolje razvidi o čemu se radi.
Bog se predstavlja Mojsiju kao Bog koji je Abrahama, Izaka i Jakova vodio kroz tuđe zemlje. Mojsije zaklanja lice iz poštovanja i iz svijesti grešnosti. Kad mu se Bog predstavlja kao Bog otaca, time naglašava svoju prisutnost u povijesti pojedinaca i naroda. On se sada objavljuje Mojsiju u midjanskoj zemlji, ali on je vodio patrijarhe i “vidio svoj narod u Egiptu”. Bog je čuo vapaj potlačenog naroda i “sišao” da ga izbavi.
Drugo čitanje (1 Kor 10, 1-6. 10-12)
Događaje izlaska Pavao u ovom odlomku iznosi kao opomenu krštenicima na disciplinirano ponašanje i odricanje. Pavao u događajima izlaska vidi također sliku kršćanskog krštenja i euharistije. Izraelci su prijelazom preko mora bili oslobođeni od ropstva. Ovo oslobođenje Pavao zove “krštenje na Mojsija u oblaku i u moru”. Ono se odvijalo pod vodstvom Mojsijevim, a oblak je bio znak Božje prisutnosti. Novozavjetni vjernici bivaju oslobođeni grijeha krštenjem “na Isusa”, to jest povezivanjem s Isusom raspetim i uskrslim.
Evanđelje (Lk 13, 1-9)
Isus je poticao svoje slušatelje da prepoznaju znakove vremena. Sada neki od njega traže pravo tumačenje dva dnevna događaja: okrutno pogubljenje nekih ljudi što ga je Pilat izvršio u hramu dok su prinosili žrtve i tragična smrt osamnaest osoba na koje se srušila kula u Siloamu. Isus odgovara suprotno od uobičajenog načina razmišljanja: ono što se dogodilo nije toliko očita osuda žrtava , nego neodgodiv poziv na obraćenje upućen preživjelima. I da slikovito prikaže tu hitnost Isus je ispričao prispodobu o neplodnoj smokvi. Smokvi su redovno potrebne tri godine da naraste do dobi kad može rađati svojim plodovima. Ako dotle ne rodi, vjerojatno neće uopće rađati. Vinogradar iz ove parabole moli gospodara za još jednu godinu strpljivosti. Po Isusu Bog daje još jednu šansu ljudima, ali posljednju. Bog ne uživa u kažnjavanju grešnika nego strpljivo čeka da mu se obratimo i donesemo plodove dostojne obraćenja. Međutim, njegov pravedni sud ipak predstoji i nitko mu neće izbjeći.
