Korizmeno vrijeme vrijeme je unutarnje sabranosti i pripreme na Uskrs. To je također vrijeme obraćenja i novog usmjerenja k Bogu. A što je to, što tu novu orijentaciju našega života čini, postaje nam jasno u čitanjima ove nedjelje. Ono prema čemu orijentiramo svoj život ne nalazi se u nama samima ili u stvorenju. Stvarna točka za orijentaciju ljudskoga života može biti samo božanska veličina.
Prvo čitanje (Post 15, 5-12. 17-18)
Abraham je živio oko 1900 god. pr. Kr. Bio je već star i potužio se Bogu što će umrijeti ne ostavivši potomka. Zbog toga se od Boga smatrao odbačenim i prokletim. Bog mu se smilovao i Abraham začuje Božji glas: „Pogledaj na nebo i zvijezde prebroj, ako ih možeš prebrojiti…Toliko će biti tvoje potomstvo.“ Abraham je čovjek vjere i Bog nagrađuje njegovu vjeru, te mu obećava brojno potomstvo, a njegovim potomcima Svetu zemlju .
Abraham prihvaća Božju riječ vjerom. Bog mu je potvrdio obećanje kroz sklapanje saveza, koje je tada bilo uobičajeno između knezova, kraljeva – vladara i podložnika. Savezi su se sklapali žrtvovanjem životinja. Rasječene žrtvene životinje naznačavale su da je to savez na život i smrt, krvni savez. Bog je u obliku „gorućezublje“ prošao između životinjskih dijelova i time Abrahamu potvrdio da će mu biti vjeran saveznik. Abraham je doživio Boga i čvrsto povjerovao u svoj Savez s Bogom. Savez s Abrahamom, praocem naše vjere, označava savez između Boga i svakoga Kristova otkupljenika. To je savez koji je sklopljen u „krvi Saveza,“ u krvi Isusovoj. Korizma nam stavlja u misao da živimo kao Božji saveznici.
Drugo čitanje (Fil 3, 17- 4,1)
Poslanicu Filipljanima sv. Pavao je napisao u sužanjstvu . On je nesretan i čezne za svojom braćom. Pavao svoje trpljenje uvijek povezuje sa svojim Gospodinom i zato može podnijeti toliku bol i patnju. Zajednica u Filipima bila je miljenica Apostola naroda. Svojoj braći i sestrama u Filipima on piše, ovo, najintimnije od svih svojih pisama: postavlja se kao otac vjere prema svojoj djeci – zajednici vjernika. . Apostol svoju zajednicu u Filipima moli da ostane vjerna Ljubljenom Gospodinu Isusu Kristu.
Pavao predstavlja braći samoga sebe kao uzor nasljedovanja. Poziva braću – čitatelje da ga nasljeduju. Uz nasljedovanje naglašava važnost trpljenja i sebedarja za život onoga koji nasljeduje Krista. Zabrinut je za one kršćane koji su, barem tako izgleda, izbrisali uspomenu križa iz njihova života, a od kojega nam jedino dolazi spasenje. Takvi kršćani koji su uklonili spasonosni znak križa iz svojega života, zaboravili su da ne mogu nikada doći do radosti i slave Uskrsnuća ako ne prođu kao i Krist put Kalvarije.
U očekivanju konačnog preobraženja našega života, mi kršćani moramo iz dana u dan se preobražavati u vjeri tako da bismo se mogli što bolje pripraviti za buduću domovinu u nebu živeći već ovdje na zemlji kao građani toga Božjeg kraljevstva
Evanđelje (Lk 9, 28b-36)
Evanđelje govori o Isusovu preobraženju na gori, pred apostolima Petrom, Ivanom i Jakovom. Isus je osjećao u svom zemaljskom životu intimnu potrebu da bude s Ocem, u molitvi. Preobraženje se događa u teškim trenucima Isusova zemaljskog života. On kreće prema Jeruzalemu i zna da ga tamo čeka: uhićenje i muka. Napetost oko njega sve više raste. Vladajući sloj, pismoznanci i svećenstvo pokazuju sve veće neprijateljstvo prema njemu. Narod ga sve teže shvaća. Žele ga samo kao političkog vođu i osloboditelja. Učenici ga također, ne razumiju. Oni ne prihvaćaju njegov naviještaj muke. U takvoj situaciji Isus ostaje sam i on kao čovjek – treba ohrabrenje. On snagu i ohrabrenje traži u molitvi, od Oca. Nakon što je najavio svoju muku te poučio učenike da ići za njim znači i prihvatiti njegov križ. Tada Isus, po Lukinu evanđelju, izabere Petra, Ivana i Jakova, te ih povede na brdo da budu svjedoci njegove molitve i preobraženja. To iskustvo Isusove slave bit će važno za učenike u svim njihovim poteškoćama s kojima će se susresti zbog Kristove žrtve. Učenici su već vidjeli Isusova mesijanska djela. A ovdje im želi pokazati svoju vezu s Ocem koja je najsnažnija u molitvi.
Na gori, Isus se moli: „I dok se molio, izgled mu se lica izmijeni, a odjeća sjajem zablista.“ Sjaj njegova božanstva, sada je vidljiv na njegovu licu. Isus sjaji vlastitom slavom. Kristova tjelesnost prožeta je sjajem nebeske svjetlosti. Uz Isusa pojavljuju se Mojsije i Ilija. Njih dvojica predstavnici su Staroga zavjeta. Mojsije je čovjek Zakona, a Ilija predstavnik svih proroka.
Preobraženje Gospodinovo nas uvodi još dublje u klimu Korizme, jer se tu radi o Isusovu putovanju prema Jeruzalemu gdje će se on žrtvovati za naše spasenje. Ali ta muka i smrt koju Krist mora podnijeti da bi nas otkupio od grijeha, zla i vječne smrti ne smije zamračiti u očima Apostola njegovo mesijanstvo i božansko podrijetlo. Petrova vjera u Kristovo mesijanstvo bi mogla biti poljuljana Isusovom najavom nasilne smrti. Zato sada Otac nebeski potvrđuje da je Isus zaista njegov Sin i Izabranik, jer prihvaća muku i smrt za spasenje ljudi.
Slušati Isusa znači nasljedovati ga i ostati u njegovoj blizini; s njime nositi svoj životni križ za spasenje ljudskoga roda. To je pravo značenje Korizme: ići s Isusom putem križa da bismo jednoga dana s njime kao preljubljenim Sinom Očevim mogli ući u slavu Uskrsnuća u kraljevstvu nebeskome. A da bi to postigli potrebno je da se i mi kao i Isus u svemu podložimo svetoj volji Boga Oca, u kojoj jedinoj se nalazi naše posvećenje i vječna slava.