Na blagdan Bogojavljenja (Tri kralja) Crkva zahvaljuje Bogu za dar vjere. Na tom su daru sudjelovali toliki ljudi i narodi. Upravo ona Trojica, po predaji ljudi s Istoka što su došli u Betlehem, stoje na čelu povorke vjernika kao prvi svjedoci i nositelji toga dara. U njima vjera ima svoj najbistriji izražaj: vjera shvaćena kao nutarnje otvaranje čovjeka, kao odgovor Božjemu svjetlu, Božjem „bogojavljenju,“ Božjem očitovanju.
U tom otvaranju čovjek uvijek teži k posvemašnjem ostvarenju samoga sebe. Vjera je početak toga ostvarenja, vjera je tomu preduvjet. Zahvaljujući Bogu za taj dar, zahvaljujemo mu u isto vrijeme za svjetlo: za dar Bogojavljenja i za dar otvorenosti našega duha božanskom svjetlu. To je također značenje ovoga blagdana kojim Crkva izražava, do kraja svoju radost Božića, radost Božjeg Rođendana. U naše vrijeme često se ljudi pozivaju na vjersku slobodu. I s pravom. To je jedno od temeljnih čovjekovih prava.
Treba pustiti „kraljeve“ da idu u Betlehem. Zajedno s njima putuje svaki čovjek koji svojim čovještvom smatra da treba gajiti otvorenost svojega duha Bogu, a ta se istina izražava riječju: „Traži ono što je više od tebe!“
Danas Crkva zahvaljuje Bogu za dar vjere, za dar Bogojavljenja i u isto vrijeme za dar otvorenosti. Sveta Crkva moli i radi u tom smjeru da taj dvostruki dar, što stoji u temelju tolikih pitanja i ljudskih zbivanja, dobije grañansko pravo u životu pojedinaca, naroda, država i kontinenata – u životu svega čovječanstva.
Iz poruke pape Ivana Pavla II (Angelus, 7. I 1979.).
U više slučajeva Ivan Pavao II. je znao nastupiti upravo proročanski. Za neke je poteze doista trebalo i Božjeg duha i hrabrosti. A on je stvarno neke stvari hrabro znao probuditi iz mrtvila. Tako je svojevremeno pukla po svijetu šokantna vijest: po prvi puta jedan papa u Rimu odlazi u sinagogu gdje se sa svom jednostavnošću židovskim vjernicima predstavlja kao mlađi brat. I to se zbilo nakon gotovo 1900 godina nepovjerenja i netrpeljivosti.
Vrlo je vjerojatno da je jednako, ako ne i više, šokantno djelovalo na kršćane iz židovstva kada su vidjeli da se Kristovo spasenje otvara svima. Više od tisuću godina Židovi su živjeli u uvjerenju da su oni izabrani narod koji je jedini primio objavu živoga i pravoga Boga. Razumljivo je da su onda ipak nekako s visoka gledali ostale te da nakon toliko duge svijesti i vlastitom odabranju nisu mogli pojmiti da bi se njihov Bog, pravi Bog mogao na jednak način objaviti i drugim narodima i ponuditi im isto spasenje. A upravo se to događalo. Duboko je u Židovima bila svijest da su pogani bezbošci, nečist narod, ljudi koji ne poznaju Zakona. I sad oni, po vjeri u Isusa Krista imaju udjela u istom obećanju. Valja razumjeti da su mnogi Židovi iz kršćanstva bili zbunjeni. Pa ipak, Bog želi da se njegovo spasenje proširi po svoj zemlji, kao što je već naznačeno u prorocima.
A upravo je to osnovna poruka ovoga blagdana. Isusu su se prvi poklonili neznatni i prezreni pastiri, a zatim su došli mudraci s Istoka, dakle stranci. To je već prvi pokazatelj da se Kristovo spasenje okreće svima. Neće li Isus kasnije pohvaliti onoga rimskoga satnika govoreći kako takve vjere još nije vidio u Izraelu. Nije li Isus u dva navrata pohvalio prezrene Samarijance: jedanput u svojoj prispodobi o milosrdnom Samarijancu, a drugi puta kad su se bila očistila desetorica gubavaca, a samo jedan od njih, Samarijanac, došao da se zahvali?
Tako je postupala i prva Crkva. Rano su izišli iz okvira Palestine i proširili Radosnu vijest po cijelom ondašnjem svijetu. A sve su to mahom bili Židovi, odgojeni u samosvijesti o svojoj posebnosti i vlastitom odabranju. Očito je da je Duh Božji krenuo posve drugim stazama. Riječ je Božja prerasla uskogrudnost židovskih pismoznanaca.
Bogojavljenje raširuje i produbljuje teološki smisao Božića: ono malo Dijete Marije iz Nazareta kojem se pastiri i Kraljevi klanjaju priznajući ga kao Sina Božjega jest očekivani Spasitelj ne samo Izraela već svih naroda.
O tom sveopćem spasenju svih ljudi govori već prorok Izaija u prvom čitanju kad opisuje sjaj novoga Jeruzalema koji kao svjetionik u noći privlači k sebi ne samo Židove, već sve narode. U Isusu ljudi koji su bili podijeljeni, sjedinjuju se u jedno. Pozivajući Kraljeve s istoka Krist počinje sjedinjavati sve ljude u jedan Božji narod. Taj novi narod Božji jest Crkva, zajednica vjernika, koja kroz stoljeća svjedoči i ostvaruje sveopći poziv svih ljudi na spasenje u Isusu Kristu.
Krist je došao objaviti Božju ljubav svim ljudima. Duh Božji nam prosvjetljuje um i srce te pomaže nam da sve dublje poniremo u tu Isusovu poruku i da je oživotvorimo. To je ono na što poziva sv. Pavao apostol u drugom čitanju u svojoj poslanici Efežanima u kojoj predstavlja sama sebe kao službenika ovih Božjih otajstava spasenja ljudskog roda u Isusu Kristu, Sinu Božjemu. Po Evanđelju kojega je apostol Pavao propovijedao i kojega i mi svi moramo navještati, Isus Krist se dakle, objavljuje svim narodima i poziva ih da oblikuju »jedno tijelo«, Crkvu Božju preko koje se ostvaruje spasenje svih ljudi.
Evanđelje po Mateju daje pravi smisao današnjem Bogoslužju jer točno prikazuje kakve stavove ljudi zauzimaju u odnosu na Isusa Krista. Njegov narod, oni koji su mu po krvnom srodstvu blizu, tj. Židovi, ne mare uopće za njega i neki kao Herod žele ga čak i ubiti, dok pogani koji nisu pripadali odabranom Božjem narodu, potaknut svjetlom vjere, traže ga, priznaju ga za svojega Boga i klanjaju mu se iako ga nalaze pod znakom siromaštva i poniznosti.
U Isusu iz Nazareta ostvaruju se sva obećanja Staroga Zavjeta i njegova svjetlost se raspršuje širom svijeta jer ga u vjeri prihvaćaju također i pogani koji nisu pripadali njegovom narodu. Zato Mudraci »kad ugledaše zvijezdu, obradovaše se radošću veoma velikom« (Mt 2,10). Ta radost označuje iznenađenje čovjeka pred nečim neočekivanim što konačno daje pravo značenje njegovu osobnom životu i svim životnim čežnjama i naporima.
