Nakon Bogojavljenja i Isusova Krštenja u Jordanu, druga nedjelja kroz godinu prikazuje zgodu svadbe u Kani Galilejskoj, gdje je Krist učinio prvo znamenje i ljudima objavio svoju slavu tako da su učenici njegovi počeli vjerovati u Isusa.
Prvo čitanje – Iz 62, 1-5
I sam prorok Izaija u prvom čitanju nas uvodi u dubinu događaja svadbe u Kani. Proroci su često Savez Boga s Izabranim narodom izražavali ženidbenim slikama. Ljubav Boga prema svome narodu je jaka kao ljubav vjernoga Muža i Supruga, koji je često duboko ljubomoran na svoju nevjernu Zaručnicu, na svoj Izabrani narod. Zbog nevjere svom Bogu, izraelski je narod, kao nevjerna žena, bio odbačen i predan u ropstvo. Ali Bog ne može svoju ljubav prema svojem narodu. On ne može iznevjeriti Savez ljubavi sklopljen s Izraelom. Bog ne prestaje ljubiti svoj narod. On mu ponovo oprašta grijehe i prvi izgnanici se vraćaju iz Babilona u svoju zemlju. Tako Bog ponovo uspostavlja Izraela u dostojanstvu Saveza s Bogom.
Zato prorok Izaija govori o ponovnom uspostavljanju veze Izraela s Bogom kao o svadbi između Boga i ljudskoga roda.
Drugo čitanje – 1Kor 12, 4-11
Karizme o kojima govori apostol Pavao su »Božji miraz« nebeskog Oca Crkvi. Iako je izvor svim tim darovima isti: Presveto Trojstvo, ipak različiti su darovi i različiti obdarenici.
»Milosni su darovi različiti, ali isti je Duh. Različite su i službe, ali je isti Gospodin.
Različiti su i učenici, ali je isti Bog koji čini sve u svima. Svakome se daje objava Duha na opću korist. (…) A sve to čini jedan te isti Duh koji to razdjeljuje svakome kako hoće.« (1 Kor 12,4-7.11)
Duh Sveti svakome daje ono što može biti od koristi svima. Stoga ne prima jedan sve darove Duha zato da bi u Crkvi postojala uzajamnost: da bi vjernici jedni druge trebali, jedni druge zapravo darivali onim darom koji su od Boga upravo za druge primili. I tako se i opet različiti darovi slijevaju u jedinstvo Tijela Kristova, Crkve. Na taj način Duh Sveti vodi Crkvu i uvijek izaziva pothvate koji vode njezinoj obnovi i potpomažu njezino poslanje.
Evanđelje – Iv 2, 1-12
U evanđeoskoj zgodi svadbe u Kani Galilejskoj naviještaju se zaruke Isusa i njegove Crkve. U središtu Isusova čudesnoga zahvata na tom svadbenom događaju nalaze se voda i vino. Čudo pretvorbe vode u vino označuje još veće čudo: događaj otajstva Krista i Euharistije.
Isusovo prvo čudo u Kani ima veliko značenje za njega i za nas. Sigurno je njegov dolazak razveselio njegove gostoprimce, a pogotovo njegovu Majku. Gospodin je svojim prisustvom na svadbenoj gozbi i još više svojim čudom pokazao kako se on brine za svoja stvorenja. I ujedno kako mu se smijemo obraćati i u svojim tjelesnim potrebama. Naučio nas je moliti za svagdanji kruh kojim je znao i čudesno nahraniti gladne.
I čudo u Kani Gospodin nije učinio zbog sebe, ali je ono ipak iznijelo na vidjelo njegovu božansku moć i prema tome objavilo njegovu slavu. Evanđelje izričito ističe da na temelju toga čuda njegovi učenici povjerovaše u njega.
Krist nije samo u Kani pretvorio vodu u vino, On i sada hoće da čini nešto slično u još većoj zbilji.
Sva čudesa i čitav Kristov život samo su slika njegove djelatnosti u Crkvi, jer svi njegovi čini na zemlji imali su za svrhu spasenje ljudi.
Možemo dakle reći da je prvo čudo u Kani pralik onoga što Gospodin sada izvodi u svojoj Crkvi, što hoće da sada učini u Misi.
Na taj način nas Evanđelje uvodi u Kristov uvijek prisutan misterij s nakanom da se i mi u nj uključimo.
Euharistijska gozba sve to omogućuje na najuzvišeniji način. Sveta gozba na kojoj zajedničkim blagovanjem tijela i krvi Gospodnje Božji narod biva dionikom dobara pashalne žrtve, obnavlja novi Savez što ga je Bog zauvijek sklopio s ljudima u Kristovoj krvi, te u vjeri i nadi predskazuje i pretječe esahtološku gozbu u Očevu kraljevstvu, naviještajući smrt Gospodinovu dok on ne dođe.
