Prve nedjelje poslije Božića slavi se SVETA OBITELJ: Isusa, Marije i Josipa. Blagdan Svete obitelji izvrsno se uklapa u svetkovanje Božića. Božić je obiteljski blagdan u najizvrsnijem smislu. U središtu naše božićne vjere stoji Isus Krist, Sin Božji utjelovljeni. Dakle, na početku kršćanstva, postoji jedna obitelj, koju Biblija ne opisuje u njezinim socijalnim dimenzijama, već nam prvo želi reći da iz nje dolazi spasitelj. Taj blagdan spada u povijest spasenja. To je bio Božji put stvaranja i otkupljenja. Današnji blagdan stavlja obitelj u odnos prema Bogu.
Isus, Marija i Josip su sveti! Oni su sveti, jer su potpuno okrenuti Bogu, otvoreni za ostvarenje njegove volje, osobno zauzeti za dobro. Ovaj blagdan pred nama je danas kao izazov i poziv na svetost i na hrabrost.
Prvo čitanje (Sir 3,2-6. 12-14)
Za liturgiju Svete obitelji, odabran je odlomak iz Knjige Sirahove, iz poglavlja 3., „Dužnosti prema roditeljima.“ U odabranom odlomku za ovu nedjelju, riječ je o važnosti poštivanja djece prema roditeljima. To je zapravo produženi komentar četvrte Božje zapovijedi Dekaloga (deset zapovijedi): Poštuj oca svoga i majku svoju da dugo živiš i dobro ti bude na zemlji!
Djeca se smatraju Božjim blagoslovom. Djeca trebaju poštivati svoje roditelje – to zahtijeva Bog, Otac: „Tko poštuje oca, okajava grijehe svoje i tko časti majku svoju, sabire blago.“ Sabire dakle, ‘blago’ za život ovdje na zemlji, ali i za život vječni. „Tko časti oca svojega, dugo će živjeti; tko čini radost majci svojoj, sluša Gospodina.“ Poslušnost koju činimo ocu i majci svojoj, činimo i Gospodinu – Ocu Stvoritelju. Sirah se zauzima osobito za stare roditelje – stare i nemoćne.
Cijeli je odlomak usmjeren na poštivanje koje sin duguje ocu. Tu su svakako uklopljene i kćerka i majka. Poštivanje oca i majke zemaljske, isto je što i poštivanje Oca nebeskoga: „Jer, ne zaboravlja se milost prema ocu, već se uračunava u oprost grijeha.“ A, to poštivanje, ljubav i milost, sinova i kćeri prema svojim roditeljima, Bog, Otac, ne zaboravlja, nego uzima u oprost naših grijeha.
Drugo čitanje (Kol 3, 12-21)
U odlomku je riječ o kršćanskoj zajednici kao o Božjoj obitelji i o pravilima postupanja unutar nje. Autor teksta poslanice govori o vrlinama koje bi trebale dolaziti do izražaja kod kršćana koji su prihvaćanjem vjere u evanđelje Isusa Krista postali novi ljudi. Govori im o oprostu. Kao što je Gospodin njima oprostio i oni trebaju oprostiti drugima. A zatim im kaže: „A povrh svega – je ljubav!“ „Novi ljudi,“ dakle, trebaju rasti u međusobnoj ljubavi koja ujedinjuje, prožima i daje vrijednost svim ostalim vrlinama. Ljubav je „vez savršenstva.“
Ljubav je zapravo ‘sredstvo’ jedinstva Crkve, važnija od svih ostalih darova. Zatim pisac govori o miru: „I mir Kristov neka upravlja srcima vašim.“ A, Kristov mir u srcima našim donosi nam radost življenja. Sve navedene vrline omogućuju ispravan način ostvarivanja dobrih međuljudskih odnosa unutar obitelji. Muževima i ženama pisac preporučuje međusobno poštivanje, praštanje, gajenje svega u sebi što je dobro za vrijeme u kojem žive. Takva obitelj slika je odnosa Krista i Crkve.
Evanđelje (Lk 2, 41-52)
Današnje nas evanđelje susreće s Isusom 12-godišnjakom, što su rijetka svjedočanstva o njegovome dječaštvu. Oduvijek nas je zanimalo kakav je bio kao dječak, i što se s njime dalje zbivalo do njegove 33. godine. Te nam stranice Pisma toliko nedostaju da utaže našu ljudsku znatiželju, premda slutimo da je u svemu bio poseban već tada, što se vidi i iz ovoga evanđelja, odnosno iz Isusova ostanka u hramu. Isusa su roditelji poveli sa sobom na hodočašće u Jeruzalem. Prema židovskome zakonu, za velike blagdane svi su odrasli trebali hodočastiti u Jeruzalem. Tko je imao tako dalek put (otprilike 120 km), hodočastio je samo jednom godišnje. Dječaci su tu obvezu imali nakon navršene 13. godine, pa su Marija i Josip sa sobom poveli svoga dvanaestogodišnjaka da se na to polako privikava. Marija i Josip, kao pobožni Židovi, pokušali su omogućiti svome djetetu prisniji odnos prema Bogu. Dijete je smjelo osloviti Boga s „Abba”, što bi na hrvatskom otprilike značilo “tatice”. Odraslim Izraelcima, koji su izišli iz onog djetinjeg, to nije bilo dopušteno; oni su se Bogu obraćali s velikim strahopoštovanjem i nazivali ga uzvišenim, svečanim imenima koja se nalaze u Svetome pismu. To je bilo nešto što Isus nije mogao prihvatiti. Zašto za jednoga odrasloga Bog nije više smio biti “Abba”? Za Isusa je Bog bio uvijek prisni “Abba” i tako je ostao cijeloga njegova života. Ovakvo je obraćanje Isus često branio pred kritičarima jer se nazivao i priznavao Očevim Sinom, dakako ne u tjelesnome smislu. Bog je za njega bio Otac, jednostavno njegov osobni “Abba”. Zato je za njega bilo posve razumljivo ostati duže “u kući svoga oca”.
Ovakav stav jednoga djeteta bio je roditeljima posve nerazumljiv, ali oni su znali da je Isus poseban pa već tada polako počinju slutiti da se približavaju Njegovi slavni dani. Marija je dječakove riječi spremala u srce i sve više uviđala da njezin sin ima pravo.
