Trideset i treća nedjelja je predzadnja u crkvenoj godini i stoga su čitanja snažno obojena eshatološkom simbolikom.
Prvo čitanje (Dn 12, 1-3)
Prvo čitanje uzeto je iz drugog dijela Danijelove knjige – Apokalipse starog zavjeta, na kojoj se nadahnjivao i Ivan pišući svoju. U današnjem evanđelju Isus također citira Danijela.
U njoj pisac razmišlja nad svim onim što se dogodilo u progonstvu u Babilonu, kad je narod izgubio slobodu i pravo da ispovijeda svoga Boga.
Bog otkriva da je odredio “Mihaela, kneza mira” za zaštitnika svome narodu. Najavljujući “vrijeme tjeskobe kakve ne bijaše otkako je ljudi na do toga vremena”, Bog poručuje da su nevolje progona pod njegovom kontrolom i da bezočni zatornik neće uspjeti u svojim planovima.
“Probudit će se mnogi koji snivaju u prahu zemljinu” je najava uskrsnuća mrtvih. Iako govori “mnogi”, pisac misli “svi”, jer nešto kasnije ističe: “… jedni za vječni život, drugi za sramotu, za vječnu gadost.” Ovdje imamo izričitu vjersku nauku o uskrsnuću svih mrtvih, s time da će oni koji su umrli pokajani i izmireni s Bogom ustati na vječnu radost, a om koji su do kraja ustrajali u zlobi, ustat će na svijest vječne i nepopravljive frustracije.
Ovdje se susrećemo s vjerom u opće uskrsnuće mrtvih te u osobnu besmrtnost svakog čovjeka. Na život vječni ustat će oni koji dobro čine i govore, a na osudu vječnu oni koji umiru nepokajani niti žale zbog učinjenog zla.
Drugo čitanje (Heb 10, 11-14. 18)
Navještaj konca svijeta i ponovnog Isusova dolaska kao Suca živih i mrtvih jest za nas kršćane zbiljski i ozbiljan navještaj, ali nipošto zastrašujući. Mi, sa Kristom Uskrslim na nebu, čekamo smireno te trenutke, u nadi uz svojega Spasitelja i zazivamo njegovo milosrđe i spasenje za sebe i za cijeli svijet.
Krist Gospodin došao je prvi put na zemlju da spasi svijet. On je, uistinu, jedinom žrtvom svojega života kojega je prikazao za otpuštenje grijeha naših, postigao pobjedničku slavu zdesna Ocu i savršenstvo kršćana koji tom istom žrtvom postaju posvećeni Bogu.
Tom istom žrtvom Isus je postigao pobjedu nad svim neprijateljima svojim do svršetka svijeta.
»A Krist, pošto je prinio jednu jedincatu žrtvu za grijehe, zauvijek sjede zdesna Bogu čekajući otad dok se dušmani ne podlože za podnožje njegovim nogama« (Heb 10,12-13)
I na koncu vremena On će doći po drugi put da sudi svijetu kao sudac svega vidljivoga i nevidljivoga.
Evanđelje (Mk 13, 24-32)
Evanđelje donosi Isusov navještaj suda apokaliptičkim slikama. Neće to biti uništenje svijeta i čovječanstva, nego ostvarenje konačnog spasenja. Sin čovječji “dolazi na oblacima s velikom moći i slavom”. “Sin čovječji” je u židovskoj apokalipsi povezan sa uskrsnućem i sudom. Isus Krist nije samo “Sin čovječji” nego i pravi Bog. Okupljanje izabranika je posljedica dolaska Sina čovječjega. “Anđeli” su i vjerovjesnici Crkve (Otk 2, 1. 8; 2, 18; 3, 1. 7. 14), ukazuje na misionarsko djelovanje u vremenu Crkve. Znak smokve, koja je simbol blagoslova i sreće (Joel 2, 22), označava kraj zime i početak obnove, vrijeme spasenja.
Na prvi pogled zbunjuje posljednja Isusova izjava: “A o onom danu i uri nitko ne zna, pa ni anđeli na nebu, ni Sin, nego samo Otac”. Sin čovječji svoje gospodstvo nad svijetom prihvaća ne kao pravo, nego kao dar Očeve neočekivane ljubavi i naum spasenja je plod Očeve slobodne inicijative. Otac je početak i dovršetak djela spasenja. Njegova ljubav određuje dan i uru dolaska Sina čovječjega u slavi.
