Prvo čitanje – 1 Kr 17, 10-16
Prvo čitanje prikazuje uzor vjere jedne udovice poganke, prema iscrpljenom, gladnom i žednom proroku Iliji. Udovica bez djece je pod zaštitom muževlje obitelji; udovica sa djecom je pod zaštitom rodbine; ali često ostaju nezaštićene i ugrožene. U Bibliji su uz siročad najugroženiji sloj društva. Ilija od jedne udovice, koja kupi drva da pripravi sebi i svome sinu posljednje blagovanje, od one koja sama treba pomoći, traži malo vode i kruha. Ilija joj poručuje riječ Boga Izraelova: da “u ćupu neće brašna ponestati ni vrč se s uljem neće isprazniti”. Žena u vjeri prihvati Božju riječ i nije joj uzmanjkalo ništa “po riječi koju je Gospodin rekao preko svoga sluge Ilije”.
Drugo čitanje – Heb 9, 24-28
Drugo čitanje govori o Isusu Velikom svećeniku koji jednom prinese samoga sebe te “grijeh dokine žrtvom svojom”. I sada nas zagovara u nebeskoj nerukotvorenoj Svetinji kod Oca. Sveta misa uprisutnjuje kalvarijsku neponovljivu žrtvu u iščekivanju njegova ponovnog dolaska u slavi. Isus Krist nam ostaje uvijek uzor darivanje sebe. Došao je na svijet “jednom na svršetku vremena, da grijeh dokine žrtvom svojom” . Kršćanin koji je spašen ovom žrtvom mora se pridružiti toj žrtvi svojim darivanjem Kristu za spas vremeniti i vječni braće.
Evanđelje – Mk 12, 38-44
Evanđelje donosi dva prizora. Isus proročkim riječima optužuje pismoznance zbog taštine, pohlepe i licemjerstva – lažne pobožnosti. Njihova pobožnost je oholost i bahatost, korisnost (proždiru udovičke kuće) samodopadnost. Bez važnosti je vanjski obred, haljine i ponašanje ako nema unutarnje pobožnosti. Nastoje se više dopasti ljudima nego Bogu. Primili su plaću.
Na tom naličju drugi prizor nam otkriva istinsku pobožnost. Opet imamo primjer jedne siromašne udovice. Isus sjede, znak da želi dati važnu pouku. Promatra u predvorju za žene, kako narod baca sitniš u riznicu. Tu se nalaze 13 škrabica, u obliku okrenute trublje, gore uske, dole široke. I bogataši bacaju mnogo, dok “siromašna udovica” baci dva novčića, to jest jedan kvadrant. Marko za svoje čitatelje kaže rimsku vrijednost: kvadrant. To je stotinka dnevne radničke plaće. Dar malen, ali Isus veli: ostali daju od svoga suviška, a ona je “od svoje sirotinje ubacila sve što je imala, sav svoj žitak”, sve što joj je “neophodno potrebno”; sebe samu ubacuje s darom, prepuštajući se Božjoj providnosti. Postaje uzor svima koji se Bogu predaju bez pridržaja. Naši darovi moraju biti dar naše ljubavi, “slatki miris” prijatne i ugodne žrtve Bogu (Fil 4, 18). Ne zlato i opsluživanje Zakona, nego srce otvoreno Bogu znak je istinite pobožnosti.
Isus u farizejskoj pobožnosti otkriva lažnu pobožnost, koja je sva u isticanju sebe, u traženju korisnosti i ljudske hvale, te istinsku pobožnost u udovici, koja u vjeri sve svoje daje za potrebnije, puna pouzdanja u Boga. Ona vjeruje u Boga života, i predaje se njemu bez brige za svoj život, sigurna da onaj koji izgubi život, spašava ga.
