U nedjelju, 18. listopada, Crkva obilježava Svjetski dan misija ili Misijsku nedjelju. Taj dan duhovne i materijalne potpore misijama ustanovio je papa Pio XI. 1926. godine odredivši da se taj Svjetski dan misija obilježava svake godine na predzadnju nedjelju u mjesecu listopadu.
Sve župe širom Hrvatske, kao i širom svijeta, osobito toga dana biti će jedno srce i jedna duša, duhovnom i materijalnom potporom ujedinjene s potrebama svete Crkve u misijskoj zadaći koju nam je zadao Krist Gospodin.
U povodu Svjetskog dana misija, Sveti Otac redovito šalje svoju pastirsku poruku. U ovogodišnjoj ističe misijsku dimenziju posvećenoga života, podsjeća da se ona nalazi u samoj biti Crkve te potiče na velikodušan odgovor tom općem poslanju. „Ako je svaka krštena osoba pozvana svjedočiti Gospodina Isusa naviještajući vjeru primljenu kao dar, to osobito vrijedi za posvećene osobe“ – napisao je Sveti Otac, povezujući ovogodišnji Svjetski misijski dan s Godinom posvećenoga života.
Budući da je čitav Kristov život imao misijsku narav, onda i oni koji ga izbliza slijede moraju imati misijsku dimenziju, koja, uostalom, pripada samoj naravi Crkve te je neodvojiva od svih oblika posvećenoga života.
Misija je predanost Isusu i njegovom narodu. Svi su ljudi pozvani naviještati evanđelje svojim svjedočanstvom, ali se posebno od posvećenih osoba traži da osluškuju glas Duha koji ih „poziva na periferije, k onima koji još nisu čuli navještaj evanđelja“ – ustvrdio je papa Franjo.
Cijelu Papinu poruku možete pročitati ovdje .
MISNA ČITANJA
Prvo čitanje – Iz 53,10-11
Žrtvuje li život svoj kao naknadnicu, vidjet će potomstvo.
Glavna i temeljna istina o Isusu Kristu kao »Sinu čovječjem« jest ta da je On »Sluga Jahvin« koji je došao na ovaj svijet da ljudima »posluži« spasenje. On je Mesija koji trpi za druge, koji podnosi bol kao otkupninu za mnoge.
On je »Sluga Božji« koji trpi kao pravednik za nepravednike i polaže vlastiti život i to za grešnike, ne samo poslušno i spremno, kao »žrtveni jaganjac«, nego čak i dragovoljno. »Sluga moj pravedni opravdat će mnoge i krivicu njihovu na sebe uzeti.« (Iz 53,11)
Taj »Sluga Jahvin« bit će okrivljen, osuđen i smaknut kao »zločinac« ljudskoga društva makar potpuno nevin. Ali Bog, milosrdni i pravedni Otac, branitelj i izbavitelj svih ugroženih i progonjenih, morat će rehabilitirati i proslaviti svoga Slugu i dati mu kao nagradu »mnoge« u baštinu, jer je postao »žrtva naknadnica« za njihove prijestupe i uzeo na se njihove krivice i grijehe.
U toj muci Sluge svojega Bog je predvidio spasenje svih ljudi koji će po njegovu »trpljenju« biti otkupljeni od zla, grijeha i sebičnosti. Eto, na taj je način Mesija kao »čovjek boli«, »prezren i odbačen od ljudi« došao služiti svijetu i život svoj dati kao otkupninu za »mnoge« jer njegova muka i smrt su izražaj najveće ljubavi i vjernosti Bogu što je ikada jedno ljudsko stvorenje moglo svojom slobodnom voljom prikazati.
Tako je »žrtva« njegova »života« nadvladala nasilje smrti i njegova »smrt« donijela »život« svima nama koji smo bili pod »tiranijom« smrti.
Drugo čitanje – Heb 4,14-16
Pristupajmo smjelo prijestolju milosti.
Isus je kroz svoju muku, smrt i uskrsnuće ušao je u nebesa k Bogu i time nam je otvorio pristup k Ocu. I sada kada u nebu kraljuje zdesna Ocu kao Proslavljeni Krist, On je samilostan prema nama ljudima i kao naš Veliki Svećenik i posrednik između Boga i ljudi neprestano nas zagovara Ocu. Ta istina o Kristu našem Velikom Svećeniku doista spada u srž naše kršćanske vjere, odnosno zajedničke ispovijesti.
»Zato se čvrsto držimo vjere! Ta nemamo takva Velikog svećenika koji ne bi mogao biti supatnik u našim slabostima, nego poput nas iskušavana svime, osim grijehom« (Hebr 4,14-15)
Stoga je Isus Krist i svojom riječju i svojim primjerom potporanj naše zemaljske egzistencije, jer je On sâm, drage volje, odabrao da bude naš »supatnik« i »suputnik« i da zajedno s nama prođe kroz »dolinu suza« ovoga zemaljskog života.
Evanđelje – Mk 10,35-45
Sin Čovječji došao je da život svoj dade kao otkupninu za mnoge.
Zgoda iz ovonedjeljnog evanđelja osvjetljuje spor duhovni napredak Dvanaestorice koje Isus odgaja da ne postupaju kao svjetovni ljudi.
Jakov i Ivan, Zebedejevi sinovi, braća su koji su ostavili oca i ribarske mreže te pošli za Isusom. Bili su svjedoci uskrišenja Jairove kćeri (Mk 5, 37), Isusova preobraženja (Mk 9, 2) i bit će svjedoci Isusove samrtne muke u getsemanskom vrtu (Mk 14, 33). Iz ovih posebnih znakova Isusove pažnje mogli su steći uvjerenje da su važniji od ostale Desetorice te da im pripadaju počasni položaji u Isusovoj slavi.
Isus odgovara da samo Otac može odrediti tko će u kraljevstvu nebeskom biti blizu njemu.
Ostala desetorica apostola ljute se na Zebedejeve sinove zato što su i oni bili bolesno ambiciozni želeći svaki za sebe te povlaštene položaje. Isusu je to povod da im još jednom iznese pouku o veličini služenja.
Isus govori da onaj koji želi biti prvi treba biti sluga svih. Sluga je u ono doba živio u obitelji gospodara, potpuno od njega ovisio. Tko učenički pristaje uz Isusa, mora poput njega služiti ljudskoj braći i sestrama ne samo u zajednici krštenih nego i izvan granica svoje župe.
Isus govori o sebi kao Sinu čovječjem u perspektivi muke kojoj ide u susret. Ona će biti posljedica njegova služenja ljudima. Budući da je svojim postupcima objavljivao Božju ljubav prema grešnicima, vjerski poglavari spremaju mu nasilnu smrt. On ne kani mijenjati svoj stil djelovanja te je spreman i dalje »dvoriti« grešnike, bolesne, zapuštene članove naroda Božjim milosrđem. U svijesti da ga čeka nasilna smrt Isus se postovjećuje sa Slugom patnikom iz Izaijine knjige. Kao što je Sluga svoj život dao »kao otkupninu za mnoge«, tako će dati i Isus.
