9. studenog slavimo blagdan posvete rimske bazilike sv. Ivana Lateranskog – dan posvećenja prve Crkve Zapada. 324. godine papa Silvestar je svečano posvetio Lateransku baziliku, koja kao Papinska crkva nosi počasno ime: “Majka i glava svih crkava u Rimu i u cijelom svijetu“.
Poštujući načelo i slobodu molitve uvijek i posvuda, Crkva je od apostolskih vremena osjećala stvarnu potrebu nekih mjesta u kojima će se njezine zajednice okupljati na molitvu, na slušanje Božje riječi i na slavljenje euharistije. Zato se i osjetila potreba za gradnjom crkava, koja traje kroz svu crkvenu povijest do danas. U početku su se kršćani na svoje euharistije okupljali u privatnim kućama. Kada je Milanskim ediktom 313. godine u rimskom Carstvu zadobila slobodu, počinju se posvuda graditi crkve.
Lateransku baziliku dao je sagraditi papa Melkiad u 4. stoljeću na zemljištu što mu je za tu svrhu darovao car Konstantin. I tako je nastala rimska katedrala i prva rimska bazilika, vjerojatno najstarija crkva na Zapadu i tzv. prva patrijarharna crkva.
U povijesti Crkve značajna je i činjenica da je ovdje zasjedalo pet općih crkvenih sabora – koncila (god. 1123., 1139., 1179., 1215., 1512.). Osim što je posvećena Spasitelju, u 10. stoljeću bila je posvećena sv. Ivanu Krstitelju, kako je i danas svi zovu, iako je glavni titular Kristovo Uzašašće.
U znak povijesnog kontinuiteta, u bazilici sv. Ivana Lateranskog svaki se papa ustoličuje na početku svoje službe za biskupa Rima.
Crkva predstavlja kuću Božju, ali s druge strane i zajednicu vjernika. Stilovi gradnje crkvi su različiti jer oni predstavljaju izraz određene vjerničke svijesti i osjećaja, koji se neprekidno mijenjaju. Međutim uvijek je bilo i jest najvažnije spoznavati i slaviti Boga koji je s nama u našoj sredini. Značenje crkve kao građevine može nam pomoći da dublje shvatimo bit njezine misije i poslanja u današnjem svijetu.
Crkva kao građevina uvijek je otvorena za sve ljude. Na sličan je način i zadaća crkvene zajednice pozivanje vjernika cijeloga svijeta.
Drugi Vatikanski sabor Crkvu naziva putujućim Božjim narodom. Tom je narodu potrebno okupljanje, kako nikad ne bi zaboravio što je njegovo poslanje i gdje je njegov izvor. Kad se mi kao crkvena zajednica uvijek iznova okupljamo u našim crkvama, bilo da se radi o katedrali, kapelici, velikoj gradskoj ili malenoj seoskoj crkvici, te nas građevine potiču u našem tragaju za Bogom i omogućuju nam da sa svojim životom, sa svojim brigama i radostima stupimo pred Božje lice.
Dan posvećenja Crkve želi nas pozvati na razmišljanje o poslanju nas kao Kršćana. Želi nas pozvati da spoznamo da li način na koji se okupljamo obogaćuje naš život i da li smo spremni prekoračiti granice naših crkava i otvoriti se prema svijetu, kako bi vlastitim životom izricali poruku nade za sve ljude.
Na današnji blagdan posvete Lateranske bazilike, treba nas – više od zgrade iz kamena – zanimati Crkva, koja se sastoji od živog kamenja (1Petr 2,5).
Slaveći blagdan posvete Lateranske bazilike, Papine katedrale, mi se sjećamo svoje povezanosti s Papom i s cijelom Crkvom. Podsjećamo se da Bog u svojoj dobroti dopušta da gradimo crkve u kojima ćemo se kao zajednica okupljati i Njega slaviti, ali nas podsjeća da je i od najsjajnijeg zdanja i najveličanstvenije katedrale svetiji nutarnji hram čovjeka pokraj nas radi kojega je i Bog došao na ovu zemlju. Isus nikada ne bi došao na ovaj svijet zbog bilo koje – ma kako sjajne – katedrale, ali jest došao zbog čovjeka.
32. NEDJELJA KROZ GODINU (A)
U 32. nedjelji kroz godinu A, evanđeliste Mateja, teme čitanja su: iščekivanje ponovnog
Kristova dolaska – iščekivanje zaručnika; traženje Božje mudrosti.
Prvo čitanje (Mudr 6, 12-16)
Pisac uosobljuje Mudrost u lik drage žene za kojom čovjek čezne. Piscu je ljubavna poezija samo izražajno sredstvo pomoću kojeg izražava duboku ljudsku težnju prema izvoru mudrosti samome Bogu, koji se nenametljivo objavljuje onome koji ga iskreno traži. Božja mudrost, s onim koji ju traži, želi uspostaviti trajno zajedništvo. U Starom zavjetu Mudrost je uosobljeni Bog. U Novom zavjetu ti se starozavjetni tekstovi o Mudrosti primjenjuju na Isusa Krista. Krist je Mudrost.
Drugo čitanje (1Sol 4, 13-18)
Pavao ističe ono bitno vjernicima u Solunu i tumači im kako će Bog, koji je uskrisio svoga Sina i naše pokojne uskrisiti, jer kad ne bi bilo tako onda bi bilo obezvrijeđeno sve ono što je Isus naučavao, činio i pretrpio za nas. Zemaljski čovjekov život ne završava s tjelesnom smrću. Život čovjeka s duhom biva nastavljen kroz svu vječnost.
Evanđelje (Mt 25, 1-13)
Liturgijska godina bliži se svome kraju.
Na kraju liturgijske godine Crkva vjernicima u čitanjima daje neke odlomke Staroga i Novoga zavjeta koji govore o svršetku vremena. Svi ti tekstovi, koliko god za čovjeka bili nerazumljivi, izražavaju isto uvjerenje: Bog, vjeran Savezu koji je sklopio s ljudima, do kraja će izvesti svoj naum spasenja. Moramo biti budni, raditi i živjeti u nadi Kristova dolaska, jer Gospodin sigurno dolazi. On će jednoga dana promijeniti sadašnje stanje i uspostaviti potpuno nove odnose između sebe i svoga stvorenja. Tada će on savršeno vladati u slavi i bit će u punini ostvareno spasenje ljudi. S pojavom Isusa Krista, na zemlji, došao je novi veliki zaokret u povijesti i mi se od tada nalazimo u posljednjim vremenima. S Isusom je Kraljevstvo Božje već prisutno i na tajanstven način raste među ljudima.
Mi kao kršćani očekujmo; u pouzdanju, miru i bdijenju, dan kad će Gospodin doći. Susret s Gospodinom u trenutku smrti pokazuje se kao susret sa Zaručnikom. A tamo gdje je zaručnik tamo je i pjesma i veselje. Umjesto sprovodnih boja, svatovske žive boje i pjesme. Kroz svoju priču Isus nam želi u srce usaditi pravu mudrost, pravo vrednovanje života, u svakom trenutku. Trenutak našeg prijelaza – pashe je neizvjestan. Dogodit će se iznenada. Isus nas upozorava, neka nas ne nađe nepripravne.
