14. rujna slavimo blagdan Uzvišenja Svetoga Križa. Na ovaj je dan godine 320. u Jeruzalemu posvećena Konstantinova bazilika koja je obuhvaćala vrh Kalvarije i Isusov grob. Kad se gradila ta crkva, nađeni su ostatci svetoga Križa Isusova i stoga se svake godine proslava posvećenja te bazilike u Jeruzalemu na ovaj dan slavila svečano kao Uskrs i Bogojavljenje.
U liturgiji ovog blagdana se međutim ne govori izričito o uzvišenju Križa, nego o uzvišenju Krista po križu i na križu. Raspeće na križu bila je mrska smrtna kazna u starih Rimljana. Oni su redovito razapinjali na križ teške političke zločince i razbojnike. Ali nijedan rimski građanin nije mogao biti osuđen na smrt raspećem.
Od onoga dana kada je na križu visio jedan Nevini, Krist Gospodin, križ postaje njegovim znakom, znakom spasenja po kojem se prepoznaju kršćani. Za nas je stoga križ nerazdvojiv od Onog koji je na njemu visio za spas svijeta.
Zato mi kršćani u svakom križu – raspelu častimo Raspetoga i Uskrsloga. Stoga je Križ znak pobjede, znak Krista Pobjednika. Radi toga je također križ ujedno i simbol »križnog puta« kojim je obilježen rast do punog razvoja svakog kršćanina i cijele Crkve u hodu kroz povijest čovječanstva prema vječnoj domovini na nebesima.
Prvo čitanje: Br 21, 4b-9
Kad bi koga ujela ljutica, pogledao bi u mjedenu zmiju i ozdravio.
Putovanje Izraelaca kroz pustinju i sve što im se kroz tih četrdeset godina dogodilo dok su išli u obećanu zemlju slika je zbivanja u Crkvi od njezina početka do sudnjega dana, a isto tako i svega onoga što proživljava pojedina duša od krštenja do smrti. Na sve nas i svakoga pojedinog od nas neprestano vreba paklena Zmija (ili Sotona) grijeha i zla.
Narod je Božji u pustinji, tik pred obećanom zemljom. Međutim, malaksali su na putu. Iscrpljeni, pobunili su se protiv Boga i njegova sluge Mojsija. Stoga ih stiže kazna: ljute zmije koje su ih ujedale i od kojih su umirali. Uvidjevši svoj grijeh, Izraelci se kaju i traže spas od Boga preko Mojsija.»Mojsije napravi zmiju od mjedi i postavi je na stup. Kad bi koga ujela ljutica, pogledao bi u mjedenu zmiju i ozdravio.« (Br 21,9) Bog je poučio Vođu svoga naroda čudnovatu i čudesnu lijeku da odakle je došla smrt dođe i život. I sam pogled na uzdignutu i izloženu mjedenu zmiju bio je ljekovit i životvoran za Izraelce.
Uzdignuta mjedena zmija u pustinji slika je i pralik Križa. Krist na križ uzdignut, i po uskrsnuću zdesna Ocu uzvišen, nama je vjernicima spasotvoran i životvoran znak. Zato je svima nama potrebno, da ozdravimo od grijeha, gledati na Krista raspetoga.
Drugo čitanje: Fil 2, 6-11
Ponizi sam sebe, zato Bog njega preuzvisi.
Krist Gospodin »ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu« (Fil 2,8) da bi nama darovao život i to vječni život. On je to učinio drage volje, ljubeći Boga, svojega Oca, i nas – svoju braću i sestre. Kristova smrt na križu iz poslušnosti prema Ocu donijela je uzvišenje njegovoj ljudskoj naravi, a nama spasenje. »Zato Bog njega preuzvisi i darova mu ime, ime nad svakim imenom, da se na ime Isusovo prigne svako koljeno, nebesnikâ, zemnikâ i podzemnikâ. I svaki će jezik priznati: „Isus Krist jest Gospodin!” na slavu Boga Oca.« (Fil 2,9-11)
Evanđelje: Iv 3, 13-17
Sin Čovječji ima biti podignut.
»Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne; nego da ima život vječni.« (Iv 3,16)
Samo Bog može na taj način i do te mjere ljubiti čovjeka. Stoga, koliko god nam križ Kristov, a onda i svako trpljenje, može izgledati zazorno i neshvatljivo, ljubav je rješenje. I ta ljubav Kristova prema nama je uzrok i počelo našega spasenja. I ne samo da nam je Isus donositelj spasenja, nego spasenje se postiže najtješnjom povezanošću s njim, s Kristom.
Zato je u noćnom razgovoru Isus htio Nikodema poučiti kako je nužno za ulazak u kraljevstvo Božje nanovo se roditi iz vode i Duha Svetoga. Na taj način Krist nam je pokazao svoju neizrecivu ljubav na sasvim poseban način: najprije je za nas podnio muku i smrt na križu, a onda nam u svetom krštenju dariva potpuno oproštenje grijeha i spasenje.
ČITANJA
_____________________________________________
SVETIŠTE MAJKE BOŽJE BISTRIČKE
Tradicionalno, 283. zavjetno hodočašće vjernika grada Zagreba Majci Božjoj Bistričkoj ove će se godine održati od 13. do 15. rujna pod geslom „Zdravo, presveta Djevice i Majko Božja Marijo, moćna Zaštitnice naše drage domovine Hrvatske!“.
Kroz duga stoljeća svog postojanja hrvatski je narod slavio Mariju kao svoju kraljicu i gradio je mnoge crkve i kapele u njezinu čast. Tako je među razigranim bregovima i brežuljcima, uz potok Bistricu, u srcu Hrvatskog zagorja nastalo svetište Majke Božje Bistričke, u kojem se štuje drveni kip crne boje iz 15. stoljeća, a pripada nizu crnih Madona, premda je pri restauraciji otkriveno da njezina tamna boja nije izvorna. Kasnogotički drveni kip bistričke Bogorodice rad je pučkog majstora koji je u njega prenio osjećaj pobožnosti i dubokog poštovanja.
Kip Majke Božje s Djetetom najprije se nalazio u kapeli na Vinskom Vrhu, odakle ga je, zbog turske prijetnje, 1545. tadašnji župnik krišom prenio u župnu crkvu. Tu ga je ispod kora zazidao, a tajnu je ponio sa sobom u grob.
Tek je 1588. g. kip ponovno pronađen – po predaji je, nakon večernje molitve, neobično svjetlo obasjalo mjesto ispod kora, odakle je sljedeći dan otkopan posve očuvan kip Majke Božje. No, kip je, opet zbog Turaka, 1650. ponovno zazidan iza glavnog oltara župne crkve. Zahvaljujući poticaju zagrebačkog biskupa Borkovića kip je 16. srpnja 1684.godine po drugi put pronađen, a već drugi dan dogodilo se i prvo čudo -župljanka Magdalena Paulec donijela je u bistričku crkvu svoju oduzetu kćerku Katarinu. Nakon svete mise s njom je tri puta obišla oko oltara. Nakon trećeg obilaska djevojčica je molila majku da je pusti i počela oko oltara trčati.
Vijesti o čudesnim pronalascima kipa i mnogobrojnim izlječenjima proširile su se i dalje od Zagreba. Kako je štovanje Majke Božje Bistričke sve više raslo, Hrvatski sabor je 1710. odlučio sagraditi zavjetni oltar, a današnja župna crkva građena je između 1879. i 1882. godine. Za vrijeme gradnje, u noći Marijina uznesenja, izbio je požar i uništio cijelu unutrašnjost crkve, osim velikog oltara i čudotvornog kipa Majke Božje.
1934. godine tada biskup koadjutor Alojzije Stepinac pješice je predvodio zavjetno hodočašće vjernika Zagreba, te time dao velik poticaj pučkom štovanju Majke Božje Bistričke, a godinu dana kasnije nadbiskup Antun Bauer okrunio je Marijin kip krunom hrvatskih vladara. Hrvatskim nacionalnim svetištem je Marija Bistrica proglašena 1971., a od 1987. godine 13. srpnja slavi se svetkovina Majke Božje Bistričke.
Sva ta lutanja i ponovni pronalasci «crne Madone» učvrstili su vjeru ljudi u njenu čudotvornu moć. Brojne ploče- zahvalnice i zavjetni darovi što se nalaze u svetištu svjedoče o Blaženoj Djevici Mariji kao «zdravlju bolesnih, utočištu grešnika,utjesi žalosnih, pomoćnici kršćana».
