Prvo čitanje (Mudr 12, 13.16-19)
Daješ pokajanje za grijehe.
Knjiga mudrosti nastala je među aleksandrijskim Židovima. Jedno od pitanja Židova u dijaspori bila je Božja pravda prema grešnicima i zlobnicima. Ako je Bog svemoćni gospodar ljudi, zašto ne ušutka spletkare, zlobnike i nepravedne osobe? Kad Bog dijeli svoju pravdu?
Da bi odgovorio na to pitanje, pisac podsjeća na Božju blagost prema starosjediocima Svete Zemlje u koju je doveo svoj narod Izrael. Nije ih uništio odmah da bi pokazao kako ne pretjeruje u svojoj srdžbi. Upravo zato što je gospodar svih, on je blag prema grešnicima dok putuju zemaljskim životnim stazama. Za razliku od zlih ljudi, koji svoju moć koriste da je nepravedno iskazuju, Bog svoju moć ne iskaljuje u kažnjavanju. Velik je upravo zato što oprašta i nudi novu šansu.
Bog postupa blago prema ljudima i traži da vjernici njegovu blagost upijaju, odražavaju i svjedoče.
Drugo čitanje (Rim 8, 26-27)
Duh se za nas zauzima neizrecivim uzdasima.
U ovom odlomku Pavao se ponovno poziva na iskustvo Duha u vjerničkom životu i djelovanju. Duh potpomaže našu nemoć kad trebamo djelovati i moliti u skladu s darovanim dostojanstvom sinova i kćeri Božjih. Potpomaže -neprestano, ne samo u milosnim danima i tjednima nakon krštenja nego cijeli vjernički život. Ljudi ne znaju kako treba moliti i što moliti -riječi i sadržaj ali Duh u nama budi molitvu koja zaista Boga slavi i od Boga prosi milost za ljude.
Pavao potiče na molitvu koja nije ponavljanje naučenih formula, makar one bile važne u zajedničkom moljenju Crkve, već na spontanu molitvu koja niče iz određene situacije i doživljaja.
Evanđelje (Mt 13, 24-43)
Pustite nek oboje raste do žetve.
Prispodoba o kukolju postoji samo u Matejevu evanđelju.
“Kraljevstvo je nebesko kao kad čovjek posije dobro sjeme na svojoj njivi” . Inicijativa dolazi od Boga njegova njiva, njegovo sjeme, i to dobro sjeme, on sije. Nijedan se usjev nije mogao tako čuvati da ptice ne zobaju zasijano sjeme ili da neprijatelji ne zasiju po već uređenoj njivi nešto suprotno od željenog. Time Isus u svojoj realnosti nagoviješta da nema idealne ljudske i vjerničke zajednice, da se zlo ne može iskorijeniti ljudskom silom.
Korijenska sraslost pšenice i kukolja pokazuje da nejaka pšenica može i treba ojačati, ali i da je krhka, lomljiva. Nitko ne može biti previše siguran za svoju ustrajnost u dobru niti grešno siguran u trajnu odbačenost i neobrativost onih koji sada izgledaju kao kukolj.
U vremenu rasta ne može se odvojiti kukolj a da se ne dovede u opasnost pšenica. Pred pojavom zla među ljudima i u vlastitim redovima vjernici ne smiju podlijegati panici. Trebaju nastavljati Isusovo poslanje u svijetu, unatoč činjenici da među samim vjernicima i među svim ljudima ima zla i grijeha.
Temeljna riječ prispodobe je strpljivost: sijač strpljivo bez ljutnje treba čekati da izrastu i kukolj i pšenica. Tako je i Bog strpljiv prema ljudima- strpljivo čeka i sve zle poziva na obraćenje.
