Nedjelja Cvjetnice početak je Velikog tjedna. U punini svojeg liturgijskog sadržaja, Cvjetnica snažno izražava bit tzv. Vazmenog misterija: kroz muku, smrt i poniženje Krist dolazi do života, pobjede i ulazi u svoju slavu.
Bogoslužje ima dva dijela: blagoslov grančica i procesiju s njima te svečani spomen muke i smrti Kristove. Boja liturgijskog ruha je crvena i znak je istodobno Kristove mučeničke ljubavi (usp. Iv 15,13) i vatre Duha od koje je Isus gorio i izgorio (Lk 2,14).
Po uzoru na Jeruzalem misno slavlje započinje procesijom s maslinovim ili palminim grančicama, a kod nas ponekad i grančicama od nekog drugog svježeg grma, koje su znak naše odanosti Kristu Kralju. Tim činom se ponavlja gesta oduševljenja naroda koji je Isusa dopratio iz Betanije u grad Jeruzalem. Grančicama iz procesije okitit će se križ ili sveta slika u kući i ona će biti znak i podsjećati će nas da ostanemo vjerni Kristu Isusu sve do druge Cvjetnice.
Isus ulazi u Jeruzalem kao kralj, doduše, neobičan kralj, na magaretu. Dolazi, ali ne kao što je očekivano, da uspostavi veliko političko Davidovo kraljevstvo. Ulazi u grad na magarcu, tovaru – životinji koja služi za teglenje, a ne junačke borbe, na životinji koja više simbolizira mukotrpnu i žuljevitu svakodnevicu nego dostojanstvene viteške podvige. On dolazi kao skromni, ponizni mironosni kralj da izliječi svijet u njegovoj nutrini, da uzme na sebe grijehe cijeloga svijeta i da uspostavi kraljevstvo Božjega mira. Zaista dolazi u ime Gospodnje!
Dočekuje ga razdragano mnoštvo radosnim klicanjem, guraju se i tiskaju pozdravljajući ga palminim i maslinovim granama, prostirući pred magare svoje najbolje haljine, nastojeći Mu se što više približiti, dotaknuti rub Njegove haljine – ta napokon je došao Spasitelj! Narod kliče „Hosana!“
No, Cvjetnica je dvoznačna. Mnoštvo koje je Isusa na svečanom ulasku u Jeruzalem ponijelo kao slavodobitnika, nakon što je shvatilo da se prevarilo u svojim očekivanjima da će Isus uspostaviti zemaljsko kraljevstvo, svoj “Hosana!” je za nekoliko dana pretvorilo u “Raspni ga! Raspni!”. Prvi dio Cvjetnice slavi Isusa s Cvijećem, a drugi dio s Trnjem. Stoga je u novijoj liturgiji ova nedjelja dobila ime – Nedjelja muke Gospodnje, te se u drugom dijelu liturgije pjeva ili čita Muka Isusova.
MISNA ČITANJA
Prvo čitanje – Iz 50, 4-7 odlomak je iz Izaijine treće pjesme o Sluzi – patniku. U njoj Izaija u dalekoj prošlosti naviješta muku i smrt Isusovu: „Leđa podmetnuh onima što me udarahu, a obraze onima što mi bradu čupahu i lica svojega ne zaklonih od pogrda ni od pljuvanja. Gospodin Bog mi pomaže, zato se neću smesti…i znam da se neću postidjeti.“ Iz Pjesama izlazi misao: budući Mesija – Patnik trpi, umire za druge za sav narod; svojom mukom, smrću i strpljivošću, Sluga iz Izaijinih Pjesama je Isus Krist, koji ide kroz muku, smrt i križ do Uskrsa. Sve to Sluga Božji čini iz nepokolebljive ljubavi prema Bogu i ljudima. U Sluzi Isusu, danas u Crkvi, svaki kršćanin može prepoznati i svoj poziv, a to je trpljenje iz ljubavi, koje posvećuje onoga koji trpi (trpnika), a time, spašava druge i proslavlja Boga.
Drugo čitanje – Fil 2, 6-11 potresni je himan u čast Kristu i vrhunac Poslanice sv. Pavla apostola Filipljanima. Poslanica Filipljanima počinje s otajstvom druge božanske osobe prije njegova života u svijetu i ljudskome tijelu: „Isus Krist, trajni lik Božji, „bio je kao Bog.“ Ali sam sebe „oplijeni“ uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan… ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu.“ Da bi uvjerio ljude, Božji Sin je na sebe uzeo lik sluge, „poniženja.“ Taj put Isus je izabrao svojevoljno sve „do smrti, smrti na križu.“ Nakon toga dolazi divljenje, „uzvišenje“ koje je Božje djelo. Bog ga je uzvisio u ime „Gospodin.“ Ono je „nad svakim imenom.“ U smrti Bogočovjeka leži tajna života za sva stvorenja. Sva stvorenja se Kristu klanjaju – njegovu čovještvu.
Evanđelje – Mt 26,14 – 27,66
Svaki evanđelist ima svoje posebnosti u opisu muke Isusove, no opći je okvir kod svih isti. Ove godine to je Matej. Muka po Mateju je najopširnija, ali i najsvečanija.
Poniženje i uzvišenje Gospodinovo jedan su misterij, jedna tajna vjere. Ovo otajstvo Crkva slavi i sljedećih dana, u Velikom tjednu i na Uskrs, ali ne onako kako se slave uspomene na minule dane, ne onako kako se obilježavaju obljetnice.
Crkva „živi“ iz otajstva muke, smrti i uskrsnuća Gospodinova, razmatra svaki detalj neposredno pred kraj Kristova zemaljskog hoda, od pashalnog misterija i ustanovljenja euharistije do uskrsnog otajstva prijelaza iz patnje i smrti u radost novoga života. Pomno evocira sjećanja na Judinu izdaju, na dane Beskvasnih kruhova, večeru s Dvanaestoricom, ustanovljenje euharistije, Kristova duševna „lomljenja“ u Getsemaniju, Njegovo uhićenje i očitovanje pred velikim vijećem, Petrovo i Judino kajanje… Sjećamo se Isusove istine pred Pilatovom diplomatskom odlukom.Poželimo biti Šimun Cirenac ili Josip iz Arimateje da Mu barem malo olakšamo patnju ili svoje grobno mjesto ustupimo Njegovu izmučenu tijelu. Poželimo utješiti Njegovu žalosnu majku i ne prestati joj se ispričavati, kajati i iskupljivati u ime svoga ljudskog roda. Obasipali smo Ga laticama, a zatim razapeli, jer takvi smo mi ljudi – uvijek između suza i smijeha, između vjernosti i odricanja, između Hosana i Raspni ga. Ipak, i takve nas je neizmjerno ljubio, svjestan naše ludosti, moleći Oca da nam to ne uzme za zlo jer „ne znamo što činimo“, predavši se za nas bez imalo kolebanja, odrekavši se svoga božanskoga porijekla i krvareći, poput čovjeka, za nas, za otkupljenje naših grijeha i obraćenje koje otključava vrata Neba.
