Tema čitanja ove, treće korizmene nedjelje je voda. Voda kao potreba fizičkog života, voda kao izvor duhovnog života – živa voda– voda krštenja.
Prvo čitanje: Izl 17, 3-7
Daj nam vode da pijemo!
Prvo čitanje iz Knjige Izlaska vraća nas u dane kada je Mojsije poveo svoj narod iz egipatskog ropstva. Neumorno su hodali, zahvaljujući svom osloboditelju, veličajući slavu Jahvinu, i tako su prolazili dani, mjeseci, godine. Čovjekova je gorljivost, međutim, kratkovjeka, a njegova zahvalnost još kraća, pa su tako Židovi svome osloboditelju brzo počeli predbacivati sve što trpe: umor, žuljevite noge, krvave tabane, glad, žeđ, beznađe… Da bi im ojačao vjeru i vratio snagu, Mojsije moli Oca da im da vode, da ne žeđaju, da se udobrovolje i namire svoje iscrpljeno tijelo.
Izraelci pitaju Mojsija: „Zašto nas moriš žeđu? Želiš li da pomremo?“ Već su tada bili toliko slijepi i kratkoga pamćenja da su zaboravili da je Gospodin pred njima otvorio more i hranio ih manom s neba. Da ih umiri, strpljivi Jahve im, kao nestrpljivoj djeci, pruža novu kratkotrajnu utjehu: Mojsiju daje moć da, udarivši štapom po pećini na Horebu, iz stijene poteče izvor vode. Okrijepljen i vodom i novim čudom, narod kreće dalje, nastavlja put do novog negodovanja, do zlatnog teleta, do novog predbacivanja. Mjesto na kojemu se to čudo dogodilo nazvali su Masa (hebr. kušnja), a izvor Meriba (hebr. prepirka, svađa), jer su na tome mjestu Izraelci iskušavali Boga, prepirući se oko toga je li Bog s njima ili nije.
Drugo čitanje: Rim 5, 1-2.5-8
Ljubav je razlivena u nama po Duhu koji nam je dan
Zato je Krist posljednji temelj naše nade da će Bog u nama dovršiti svoje djelo i učiniti nas dionicima svoje vječne slave. Tu nadu u nama podržava Duh Sveti koji je sama Ljubav Božja.
Ta Ljubav Božja (Duh Sveti) dana nam je na krštenju u tolikoj mjeri da možemo reći da se izlila u naša srca. Vjera nas čini pred Bogom pravednima, jer Krist nas je pomirio s Bogom tako da se ponosimo njegovom milošću sada i oslonjeni na nadu u slavu Božju već uživamo predokus vječnoga života. Tako smo vjerom i krštenjem postali dionici svih dobara koje nam je zaslužio spasonosni Kristov Vazam: prijelaz iz njegova zemaljskog života u smrt i iz smrti u vječni život. Ta žrtva Kristova života za nas donijela je svima nama ovdje Božju milost i sve što ona sadrži, a u nebu Božju slavu.
Evanđelje: Iv 4, 5-42
Samarijanka iz Sihara, došavši na Jakovljev zdenac po vodu, nije mogla znati što će joj se toga dana dogoditi, s kime će se susresti i kojim će putem kasnije krenuti.
Kraj zdenca je sjedio Židov, što je bilo očito po njegovoj odjeći, zamolivši nju, Samarijanku, da mu zahvati vode. Animozitet Židova i Samarijanaca bio je nadaleko poznat. Židovi su imali svoju vjeru i hram u Jeruzalemu, čiji prag nije smio prijeći ni jedan Samarijanac. Isto su tako Samarijanci imali svoj hram na brdu Gerezim, kamo Židovi nipošto nisu smjeli zaći. Međusobno nisu razgovarali kao godinama zavađeni susjedi. Pa ipak, i u takvim zategnutim odnosima, Židov traži od Samarijanke da mu da vode. Ona ga, iznenadivši se, izravno pita kako to da se on, Židov, obraća Samarijanki, na što joj on odgovara nadaleko poznatom rečenicom iz evanđelja: „Kad bi ti znala dar Božji i tko je onaj koji ti veli ‘Daj mi piti’, ti bi od njega zaiskala i on bi ti dao vode žive.“ Voda koju Isus nudi Samarijanki nije voda iz zdenca Jakovljeva, jer On je veći i od Josipa, i od Jakova, i od svih njegovih sinova i potomaka zajedno. „Tko bude pio vode koju ću mu ja dati – neće ožednjeti nikada“, govori tajanstveni Židov, najavljujući skorašnji čas u kojemu će se i Židovi i Samarijanci, i svi ostali, ujediniti u klanjanju istome Ocu, bilo u Jeruzalemu ili na Gerezimu. Svi smo Djeca Božja i svima će nam biti ponuđeno piti s izvora jedne jedine Istine. Samarijanka, zbunjena, kaže da zna da će uskoro doći Mesija zvani Krist – Pomazanik, koji će im sve objaviti. Isus joj se javno očituje: „Ja sam taj.“
Razglasivši po gradu da je među njima Onaj kojega čekaju, Samarijanka Ga je uspjela zadržati među njima dva dana, nakon čega su i mnogi drugi, slušavši Njegovu riječ, povjerovali da je upravo On taj koji će ugasiti njihovu i svačiju žeđ. Tako se Spasitelj svijeta očitovao izvorom ublažavanja naših boli, utaživanja naše žeđi, krijepljenja našeg malaksalog duha. Tko k Njemu dolazi, moći će zagrabiti od Njegove punine. On je oaza u pustinji, izvor u Horebskoj pećini. U Njemu namirujemo sve svoje potrebe. Uz Njega nam ništa više ne treba niti nam što može nedostajati.
Ovaj događaj u korizmenoj liturgiji potiče na dublje poniranje u smisao krštenja kao vjerničkog pridruženja Kristu i preporoda što ga izvodi u kršteniku Duh Sveti. Tko pristane uz Isusa kao Mesiju i Spasitelja, biva napojen vodom živom.
