Ovo je predzadnja nedjelja u liturgijskoj godini. Liturgija nas podsjeća da ćemo se susresti s Bogom kao sucem pri završetku osobnog zemaljskog života i pri svršetku ljudske povijesti, na općem sudu.
Prvo čitanje (Mal 3, 19-20a)
Ogranut će vam sunce pravde.
U prvom čitanju starozavjetni prorok Malahija najavljuje »Dan Gospodnji« kao vrijeme neizbježne kazne za zlikovce koji su umakli ljudskoj pravdi i kao vrijeme konačne pravde za pobožne. Malahija naviješta da će Gospodnji dan biti užaren poput peći. Poput sunca Dan će Gospodnji biti svjetlo pravednicima, ali i oganj koji proždire one koji se udaljiše od njega. Dan Gospodnji će biti strašan za ohole i zlikovce koje prorok gleda kao strnjiku u vatri. Nisu htjeli imati Boga za Oca pa će ga imati kao Suca.
A onima koji štuju Boga i boje se njegova svetoga imena i koji sada često žive kao u tami vjere i u tami trpljenja, njima Bog po proroku obećaje da će im kad on dođe, ogranuti sunce pravde. I oni će tada »gazit bezbožnike kao prah pod nogama« (Mal 3,21) i sudit će svima onima koji su u svom nasilju smatrali da su svemoćni, ne obazirući se niti na Boga čije su zapovijedi na zemlji stalno gazili niti na ljude koje su neprestano tlačili.
Zato prorok i poziva sve ljude i narode kao i svako stvorenje da slave Boga kada bude došao suditi zemlji i naplatiti svakome čovjeku po njegovim djelima i zaslugama.
Drugo čitanje (2Sol 3,7-12)
Tko neće da radi, neka i ne jede.
Pavao apostol strogo naređuje svim vjernicima da se klone svakog besposličenja i lijenosti. On sam im je svojim životom pokazao kako treba raditi i svojim rukama zasluživati kruh. Badava živjeti na tuđi račun znači živjeti neuredno, a to ne dolikuje kršćaninu koji mora znati da se vjersko uvjerenje obistinjuje u svakidašnjem životu i radu.
Svaki je rad ozbiljan posao i traži više-manje čitava čovjeka. Zbog kulturne i naravne sklonosti, kršćana iz Soluna ljenčarenju, sv. Pavao apostol im je htio ostaviti svoj primjer rada i dva puta spominje da ga moraju nasljeđivati.
Evanđelje (Lk 21, 5-19)
Svojom ćete se postojanošću spasiti.
Današnje evanđelje koje čitamo u ovoj pretposljednjoj nedjelji crkvene godine C, predstavlja nam i Isusa kao proroka nesreće. Njegove riječi u nama izazivaju strah, žaloste nas i u srcu nam ostavljaju gorak okus. Jeruzalemski hram bit će razoren; pobune, ratovi, potresi, glad, bolesti, progonstva učenika, izdaje i od najmilijih, mržnja od sviju.
Ako se to i dogodi, to još nije i svršetak svijeta. Isus nas upozorava da ne budemo zavedeni. Sve se zaista treba prije dogoditi, ali to još nije svršetak. On govori samo o ‘znakovima’ u kojima je moguće naslutiti svršetak.
Isusova nakana nije zastrašivanje, nego navještaj Radosne vijesti. Bez obzira na užas koji se nameće, svaka je vlas na glavi sigurna, neće propasti. Živeći istinu Krista lako se shvaća da je kraj svijeta tek jedan kraj, ali ne i konačno umiranje, bezizlazna smrt – to je odlazak u vječnu radost.
