Bog se čovjeku često puta očituje poput putnika koji traži gostoprimstvo. I onome koji ga prima uzvraća iznad svakoga očekivanja. Zato nam današnje bogoslužje govori o gostoljublju i i njegovome vjerskom značenju.
Prvo čitanje (Post 18, 1-10a)
Gospodine, nemoj mimoići svoga sluge!
Prema Postanku Abraham je ne samo uzoran vjernik koji se na Božju zapovijed preselio iz napredne i bogate zemlje u zaostali ovčarski kraj da sačuva svoju vjeru u Boga jedinoga. On je i uzoran domaćin, muž, sugrađanin.
Abrahamu se ukazao sam Gospodin u liku trojice nepoznatih putnika, ali Abraham ne zna tko su putnici kojima je potrebno osvježenje usred palestinske žege. Abraham trči prema putnicima, istočnjački im iskazuje poštovanje poklonom do zemlje i oslovljava ih počasnim naslovom “Gospodine moj”. Stavlja im se na raspolaganje nazvavši se njihovim slugom, omogućuje im da operu noge, da otpočinu i priređuje im obilnu gozbu od najboljeg mesa i svega što se našlo u njegovu šatoru. Abraham osobno dvori dok gosti jedu, čime im iskazuje posebno poštovanje. Abrahamova vjera i njegovo djelovanje stoje u međusobnom odnosu i odgovaraju unutarnjem stavu. Djelovanje proizlazi iz vjere i obrnuto. Stoga on može slobodno stupiti pred Boga i otvoriti mu se. Njegova je nagrada božansko obećanje da će dobiti sina.
Drugo čitanje (Kol 1, 24-28)
Otajstvo pred vjekovima skriveno, a sada očitovano svetima njegovim.
Dok piše poslanicu Kološanima Pavao se nalazi u zatvoru iz kojega ne može aktivno propovijedati, ali može svoje zatvoreničke patnje pridruživati Kristovima i prikazivati ih za Crkvu koja je tijelo Kristovo. On te patnje posebno prikazuje za Crkvu sastavljenu od vjernika poganskog porijekla jer je upravo toj i takvoj Crkvi postao poslužitelj “po rasporedbi Božjoj” koja mu je dana “za vas”, tj. za pogane. Zadaća mu je među poganskim narodima propovijedati Otajstvo spasenja u Kristu. To je Otajstvo bilo skriveno “pred vjekovima i pred naraštajima” do povijesnog nastupa Krista Gospodina.
Njegova je prisutnost sada skrivena tjelesnim očima, ali je zbiljska. Ona je podloga za vječnu slavu u Kristu i s Kristom. Pavao i suradnici navješćuju tog i takvog Krista svakom čovjeku u želji da ljude dovode do savršenstva u Kristu; da im omogućuju sličnost s Bogom kakvu je svojim životom, smrću i uskrsnućem ostvario Krist Gospodin.
Evanđelje (Lk 10, 38-42)
Marta ga primi u kuću. Marija je izabrala bolji dio.
Današnje Evanđelje nam pokazuje na dvjema osobama dva načina kako se prima Isusa: jedna ga samo prima u kuću, a druga odabire njegovo društvo. Gospodina je u kuću primila Marta, dok ga je njena sestra Marija primila u svoje srce i dušu. Marta je držala da joj je najpreča dužnost kako će Isusa što bolje podvoriti, pa se užurbala oko posla. Marija je opet mislila da će veće poštovanje pokazati Isusu bude li ga pozorno slušala, pa se nije mogla otrgnuti od njegovih nogu. Zato na Martin prigovor Gospodinu zašto ne upozori njezinu sestru Mariju da joj pomogne u posluživanju, Isus joj odgovori: »Marta, Marta! Brineš se i uznemiruješ za mnoge stvari; ipak je malo ili samo jedno potrebno. Marija je doista izabrala najbolji dio koji joj se zato neće oduzeti.« (Lk 10,41-42)
U Mariji je oslikan izvrstan tip pravoga Isusova učenika. Štoviše, sveti Oci u njoj gledaju oličenje Crkve Kristove. Crkva je odana i pažljiva slušateljica Isusove riječi. Crkva sama najprije mora biti Kristova učenica da bi zatim postala ljudima učiteljica.
Martu Isus s ljubavlju upućuje na ono bitno; on priznaje njezin trud i brigu, ali istovremeno joj svraća pažnju na ono najvažnije: onaj unutarnji stav ravnoteže vjere i djela koji će je približiti Bogu.
