Riječ Božja današnjeg Bogoslužja stavlja u središte naše pažnje molitvu. Misna čitanja ove nedjelje poziv su na ispit savjesti o molitvenom zagovaranju ljudske braće i sestara pred Bogom. Danas bismo kao odrasli na ovoj misi trebali naučiti da je molitva razgovor s Bogom o drugima, zagovaranje ljudi pred Bogom.
Prvo čitanje (Post 18, 20-23)
Ovonedjeljno prvo čitanje govori o molitvenom razgovoru između praoca Abrahama i Boga kroz njegove odabrane poslanike „anđele.“ Oni su se uputili prema gradu Sodomi da se sami uvjere u pokvarenost ljudi toga grada. Abraham ih odluči ispratiti i između njih se na putu odvija prava teološka rasprava. Abraham moli – zagovara kod Boga. On želi spasiti nevine u tome pokvarenom gradu. Postavlja se pitanje: „Kakva je u Božjim očima vrijednost pravednika nasuprot grešnika?“ Je li i mali broj pravednika vrijedniji od izricanja pravedne osude nad velikim brojem grešnika? Abraham se bori za dobre, za nevine i zbog njih se upornom molitvom obraća Bogu – Gospodaru svijeta: moli ga za, eventualnih, 50 nevinih, pa 45, pa 30, pa 20 , pa 10 nevinih. Bog mu obećava da zbog 10 nevinih neće uništiti grad. Znalo se da je grad Sodoma zasluživao kaznu. Bio je simbol pokvarenosti. U njemu je vladao nemoral, umišljenost, oholost i nebriga za siromašne. Bog, kao sveznajuće biće nije trebao to preispitivati. To je bilo poznato i samom Abrahamu. Kasnije je taj grad, s još četiri druga, bio uništen od vulkanske erupcije, u blizini Mrtvoga mora. Liturgijski tekst pokazuje da se istina mora ispitati, a ne djelovati brzo i osvetoljubivo, već na temelju pravde i milosrđa. Ne činiti ‘pravdu’ na temelju kolektivne krivnje, nego individualno kažnjavati prave počinitelje zločina.
Drugo čitanje (Kol 2, 12-14)
Poslanica Kološanima napisana je jer se u toj zajednici vjernika počelo širiti praznovjerje koje je umanjivalo pravo značenje spasenja koje se postiže vjerom u Isusa raspetoga i uskrsloga. Današnje drugo čitanje polaže posebnu važnost na značenje krštenja. Kršćani su združeni s Kristom u njegovoj muci, smrti, ali i u njegovu uskrsnuću, uzašašću, proslavi i kraljevanju. Ta mistična združenost počinje u trenutku krštenja.
U ono vrijeme krštavali su se samo odrasli. Stari obred krštenja bio je uranjanje: krštenik bi odložio staro odijelo, zaronjen u krsnu vodu kao da je s Kristom suukopan, izranjajući bio je ‘obučen’ u novu, bijelu haljinu, koja je označavala samoga Krista. Ta egzistencijalna, životna, veza s Kristom zahtijeva od nas da živimo kao oni koji su s Kristom, u krstu, suumrli grijehu i tako oživjeli kao sinovi i kćeri Božje. Današnji odlomak slikovito ističe snagu Kristove žrtve na križu. On uze na se naše grijehe žrtvenom smrću, iz ljubavi. Zakon je obezvrijeđen tako što je s Kristom pribijen na križ, a odsada vrijedi milost Božja i velika ljubav kojom nas Bog ljubi. Tu je utemeljena oprosna snaga krsta i, nakon krsta, sakramenta pomirenja – ispovijedi i pričesti.
Evanđelje (Lk 11, 1-13)
U današnjem evanđelju Isus uči svoje učenike moliti. Molitva je bila jedna od najvažnijih i temeljnih obilježja njegove osobnosti i poslanja. Učenici su znatiželjno gledali Isusa u molitvi. Zapravo molitva je oblikovala Isusa kakvoga su oni poznavali. Zato su htjeli naučiti moliti. Htjeli su živjeti poput Isusa. Vidjeli su da pored mnoštva djela koje je činio, pored mnoštva susreta, temelj svega toga bila je molitva. Molitva je oblikovala njegovo postojanje za drugoga u dvostrukome vidu. Veza čovjeka za Oca i postojanje Oca za ljude.
Oče naš je Isusova molitva. Ona je Isusov dar apostolima i Crkvi. Nju molimo svakodnevno. Ona nas uvodi u ono što ljudsko oko nije vidjelo i uho nije čulo. A ipak – to je Bog pripravio onima koji ga ljube. Isus je došao otkriti, temeljnu istinu vjere, da nam je Bog Otac. On nam u svom nebeskom Ocu daruje sve. To je ono što nazivamo: spasenje, otkupljenje, vječni život, blaženost i kraljevstvo Božje. Isus nas stavlja u krilo svog nebeskog Oca.
Zaziv Oče nije samo molitvena riječ. To treba postati trajno stanje naše duše – da nam je Bog Otac. Bog se kao Otac brine za nas, gleda nas i prati, vodi nas i voli. Zazivajući Oca, sveteći njegovo ime i prizivajući njegovo kraljevstvo Isus pokazuje da na prvome ) mjestu treba dati slavu i hvalu Bogu. Od Boga sve dolazi. On sve daruje. Prizivajući kraljevstvo Božje, Isus sve čini da se ono uspostavi na zemlji. Isus je sam to kraljevstvo, ali zna da ga je od Oca primio. S Isusovim dolaskom na zemlju, među ljude, započelo je kraljevstvo Božje. Cilj kraljevstva je veća slava Božja koja se očituje u neraskidivom jedinstvu Oca i Sina, a preko Sina i nas ljudi s Bogom. Poslije zaziva Oca i kraljevstva Božjeg molimo za kruh naš svagdanji – daji nam svaki dan. ‘Daji’ je trajno vrijeme. Svagdanji, znači od dana do dana – danas i sutra, ali i prekosutra i stalno u budućnosti. Sve ono bitno za život danas i sutra izrečeno je u slici kruha. Ova hrana za naše tijelo, ovdje, može uključivati i molbu za euharistijskom kruhom: nahrani nas Bože i svojim duhovnim kruhom – svaki dan! Molimo Boga da otpusti grijehe naše: ta i mi otpuštamo svakom dužniku svojem. Nadalje molimo – ne uvedi nas u napast. Ovdje se svakako prvo misli na naš ljudski grijeh, ali i na sve druge sumnje i napasti koje stavljaju našu vjeru na kušnju. To je bit Isusove i naše molitve!
U drugom dijelu evanđelja Isus poučava prispodobom. Govori o čovjeku koji traži kruh za prijatelja koji se vratio s puta, a ne za sebe. Briga dakle, za drugoga očituje se kroz molitvu i djelovanje. U molitvi, prije svega, daje nam se Duh Sveti koji čini mogućim naše molitve i djelovati.