Kršćanski život znači: s ljubavlju služiti Bogu, ljudima i svemu stvorenom. Ne smijemo drugima nametati istinu, već je samo naviještati, svima onima koji žele o njoj razmišljati. Duh nas oslobađa. Duh koga nam Krist šalje, daje nam snagu da odolimo svojim sebičnim nagonima. On nas potiče da živimo poštujući druge i tako stvorimo zajedništvo uzajamnog služenja. Čovjek ima pravo na svoj odabir i svoju slobodu.
Prvo čitanje (1Kr 19, 16b.19-21)
U Bibliji Božji poziv često zatiče ljude u njihovoj najobičnijoj svakidašnjici. Ali taj poziv gotovo uvijek zahtjeva nagli i potpuni prekid s dotadašnjim načinom života kako bi se Božji pozvanik u potpunosti posvetio Bogu i njegovu kraljevstvu.
Tako po proroku Iliji Bog poziva Elizeja u svoju službu. Ilija je našao Elizeja gdje ore svoje njive. Prorok nije oklijevao nego prođe mimo imućnog mladića i na nj baci svoj proročki plašt od kozje dlake. Zatim Ilija proslijedi svojim putem, kao da se drugo njega više ništa ne tiče. Nakon toga Ilijina čina Elizej se brzo osvijestio i shvatio o čemu se radi: pozvan je za proroka. Nije se usprotivio nego je potrčao za Ilijom s molbom da ga pusti da pozdravi oca i majku pa će spremno za njim. Ilija mu udovolji, ali ga upozori na važnost njegova novog zvanja.
Bogatom Elizeju, koji još imao žive roditelje, bilo je teško odreći se svega i započeti nestalnim i siromašnim životom često progonjenih proroka. Ipak je, u znak zahvalnosti prema Bogu koji ga je pozvao, ostavio sve i svojim ljudima pripremio oproštajni ručak.
Elizejev postupak nas podsjeća na prve apostole koji su ostavljali svoje mreže i sve te išli za Isusom (Mk 1,18-20).
Drugo čitanje (Gal 5, 1. 13-18)
Duh Božji oslobađa čovjeka i čini ga spremnim staviti se u službu Bogu i ljudima. Apostol Pavao uči da sloboda za koju nas je Krist oslobodio i na nju pozvao, ne obrezanjem nego krštenjem, ne znači razvratnost koja bi prepustila slobodne uzde tijelu i njegovim požudama. Takva bi zloupotreba slobode posve preokrenula Božju namisao s nama.
Umjesto da sloboda bude izlikom za tjelesna uživanja neka kršćani svu svoju pomnju ulože u međusobnu ljubav, u pomaganje jednih drugima.
Budući da je Bog ljubav, apostol Pavao traži da se kršćani daju voditi od Božjega Duha. Krštenje ne gasi u nama požudu tijela, ali u nas ulijeva novu, Božju snagu, koja s našom voljom može pobijediti i toga upornog neprijatelja.
Sveti Pavao nam ovdje tijelo i njegove požude predočuje kao posebnu osobu koja se neprestano i žilavo diže protiv Duha koji je u nama. Ta je borba između tijela i Duha nekada tako teška da se i naša vlastita volja teško snađe pa nekako pasivno čini i ono što sama po sebi ne bi htjela.
Time se, dakako, ne daje pravo volji da se prepusti trenutačno jačem neprijatelju požude tijela, nego da traži i crpi još više snage od Duha Božjega koji joj je uvijek na raspolaganju. Jedino ako nas vodi Duh Božji, ne robujemo zakonu niti grijehu.
Evanđelje (Lk 9, 51-62)
Današnje Evanđelje nam upravo govori o Isusovu i našem poslanju i o načinu kojim je Krist izvršio svoju misiju i kojim mi trebamo izvesti svoj zadatak. Isus ide u smrt i po njoj u svoju slavu pa traži da ga bezuvjetno slijedimo na tom putu križa. Da se radilo o važnoj odluci i o sudbonosnom putu, može se zaključiti i iz činjenice da je Gospodin tom prilikom poslao pred sobom glasnike, i to u Samariju kroz koju Židovi redovito nisu prolazili kad su išli u svoj sveti grad.
Isus će umrijeti i za Samarijance, koji su prijekim okom gledali Židove, kao i uopće za sve ljude.
U tom je raspoloženju Krist i prekorio apostole koji su htjeli baciti s neba oganj na negostoljubivo samarijansko selo.
U staro su doba mnogi učitelji svoje učenike učili na putu. Tako je i Isus upotrijebio ovo svoje putovanje da sve nas pouči o uvjetima uz koje možemo postati i ostati njegovi sljedbenici. Apostolski je život težak, traži velika odricanja i napose ustrajnost. Onaj koga Bog zove mora shvatiti o čemu se radi, sve ostaviti i poći za Gospodinom. Pravi apostol mora biti spreman trpjeti i razna pomanjkanja, kao što je sam Sin Božji trpio na zemlji. Na Božji poziv treba također prekinuti i najnježnije veze s ljudima i radi kraljevstva Božjega treba svijet i sve što je na svijetu prepustiti onima koji su mrtvi za Boga.
Tko ima pred očima kraljevstvo Božje i samo njegove interese, taj se neće previše obazirati natrag, nego će junački pritisnuti plug na njivi koja mu je dodijeljena. Tako sam Isus govori: »Nitko tko stavi ruku na plug pa se obazire natrag, nije prikladan za kraljevstvo Božje.« (Lk 9,62)
