U liturgiji ove nedjelje sva čitanja poučavaju nas o životu, smrti i uskrsnuću. Kršćanstvo je osvijetljeno blagoviješću o velikoj budućnosti koju nam Bog sprema. Smrt nema više posljednju riječ, već život vječni.
Prvo čitanje (1Kr 17, 17-24)
Već prorok Ilija objavljuje milosrdnog Boga koji želi uvijek pomoći onima koji su potrebni pomoći i koji se uzdaju u njega. Prijekor žene udovice koja predbacuje Božjem čovjeku da je svojom prisutnošću u njezinu domu privukao Božju pažnju na njezine grijehe pa je Bog dopustio da joj sin smrtno oboli i umre potakao je proroka Iliju da zavapi Gospodinu i reče: »„Gospodine Bože moj, zar da i udovicu koja me ugostila uvališ u tugu umorivši joj sina?” Zatim se tri puta pružio nad djetetom zazivajući Gospodina: „Gospodine, Bože, učini da se u ovo dijete vrati duša njegova!” Bog je uslišao Ilijinu molitvu i dijete je oživjelo.
Drugo čitanje (Gal 1,11-19)
I sveti Pavao apostol koji govori o svome obraćenju bio je u punom smislu riječi kod Damaska priveden iz smrti u život. A sada ulaže sve svoje snage i sav svoj apostolski žar da to evanđelje života i tako bujni Božji život Evanđelja priopći i drugim ljudima. Zato ističe da Evanđelje koje pripovijeda nije od ljudi nego od Boga, dobiveno objavom koju mu je udijelio Gospodin Isus.
Evanđelje (Lk 7,11-17)
Evanđelje opisuje događaj kada je Isus oživio sina jedinca, majke udovice i predao ga živa njegovoj majci. Tim činom Isus je vratio, sina jedinca, duševni mir i radost sirotoj udovici, ali i njezinu vjeru u Isusa, Sina Božjega.
Ovo oživljavanje udovičina sina izraz je Božje dobrote prema poniznima i ožalošćenima, a Isus tu dobrotu objavljuje ljudima.
MISNA ČITANJA
————————
PRESVETO SRCE ISUSOVO I BEZGRJEŠNO SRCE BLAŽENE DJEVICE MARIJE
Čovječanstvo danas više nego ikada treba Božju dobrotu, ljubav i milosrđe. Posvetom Isusovu i Marijinu Srcu, te životom po toj posveti, postajemo dionicima te Božje dobrote, ljubavi i milosrđa.
Iskazivanjem svoje ljubavi Isus i Marija žele nas dovesti k nesebičnoj ljubavi prema Bogu i prema bližnjemu, što je bit svetosti na koju smo svi pozvani. Budući da nas ljube, žele spasiti čovječanstvo koje se je izgubilo. O tome nam govore i fatimske poruke. Potrebno je vjerovati u Isusovu i Marijinu ljubav, njima se povjeriti i potpuno predati. Ta ljubav obnovit će naša srca i počet ćemo razmišljati, govoriti, raditi i ljubiti kao njih dvoje.
PRESVETO SRCE ISUSOVO
Isusovo Srce označava Isusovu povezanost s nama. U njegovu Srcu pronalazimo poziv: »Dođite! Učite!«. Njegovo Srce njegova je usmjerenost prema nama. U Isusovo se Srce skrila sva njegova skrb za naše duše. Njemu je stalo da pronađemo spokoj, odmor koji nam on daje.
Kad Evanđelje spominje Kristovo ponizno Srce, onda navodi istu onu riječ koju poznajemo iz hvalospjeva koji Gospa govori: neznatna i ponizna službenica Gospodnja. Njezina poniznost krije se u Srcu koje je poštivalo Zakon.
Crkveni oci i teolozi prvih stoljeća gledali su u Ivanovom evanđelju ( 7, 35 i 19, 34) nastajanje Crkve iz boka probodenog Krista, ali nisu tražili uvođenje posebnog blagdana Srca Isusova. Slično su teolozi i mističari srednjeg vijeka gledali u Srcu Isusovu simbol ljubavi Božje prema ljudima.
Liturgijski su počeli slaviti Srce Isusovo francuski oratorijanci u drugoj polovici 17. stoljeća. Tako je jedan od njih – sv. Jean Eudes uz biskupovo dopuštenje uveo 20. listopada 1672. ovaj blagdan u crkvama svoje redovničke zajednice. Francuska redovnica sv. Margareta Marija Alacoque imala je od 1673. do 1675. mistične doživljaje na temelju kojih je uvidjela da Bog traži uvođenje blagdana Srca Isusova za sveopću Crkvu, obavljanje pobožnosti devet prvih petaka i moljenje “svete ure” u noći pred prvi petak. Trebalo je gotovo 200 godina ukorjenjivanja ove pobožnosti u različitim krajevima da bi Pio IX. 1856. uveo ovaj blagdan u liturgijski kalendar opće Crkve.
BEZGRJEŠNO SRCE BLAŽENE DJEVICE MARIJE
Marijino je Srce ispunjeno majčinskim ponosom kad joj dvanestogodišnji sin postaje “sinom Zakona” i dobiva pristup u zajednicu čuvara Božjih zapovijedi. U poznatoj zgodi koja se čita na blagdan Srca Marijina Isus ostaje do trećeg dana u hramu.
Marijino Srce osobito nam je blizu upravo zbog tjeskobe i nerazumijevanja koje su ga ispunile. Zajedno s Josipom Marija traži, u boli i žalosti. Njezino će srce čuti odogovor koji u taj čas, kako evanđelje svjedoči, nije kadro razumijeti.
Marijno Srce zagovorničko je srce jer ona pamti i sjeća se. Njezino Srce označava pamćenje i razmatranje. Ondje su pohranjene riječi koje Isus govori. I doći će dan kad će te riječi zablistati u svoj jasnoći, u plamenu ljubavi koji se ne gasi.
U povijesti štovanja Srca Marijina posebno mjesto zauzima francuski svećenik sv. Ivan Eudes (1601.-1680.): njegovom inicijativom nastaju redovničke družbe posvećene štovanju Srca Isusova i Marijina, prvi blagdani s vlastitom misom i časoslovom, prva sustavna djela o teologiji, povijesti i štovanju, prve bratovštine, prva crkvena odobrenja, prvo veliko širenje pobožnosti Srcu Isusovu i Marijinu.
Usporedno s razvojem štovanja Srca Marijina razvija se i njegovo liturgijsko slavljenje. Papa Pio XII. 1855. odobrava liturgijsko slavljenje za čitavu Crkvu, a prema najnovijem crkvenom kalendaru Bezgrješno Srce Marijino slavi se dan nakon svetkovine Presvetoga Srca Isusova.
Papa Ivan Pavao II. u enciklici “Redemptor hominis” (“Čovjekov Otkupitelj”), govoreći o otajstvu otkupljenja, kaže: “To je otajstvo nastalo, možemo reći, pod srcem Nazaretske Djevice kada je izgovorila svoj ‘neka mi bude…’ Od tog je trenutka to djevičansko i ujedno majčinsko srce, pod posebnim djelovanjem Duha Svetoga, uvijek slijedilo djelo svoga Sina i pošlo ususret svima koje je Krist obuhvatio i koje u svojoj neiscrpivoj ljubavi obuhvaća. Stoga je i njezino srce majčinski neiscrpivo. Karakteristika te majčinske ljubavi, što ga Božja majka usađuje u otajstvo otkupljenja i u život Crkve, nalazi svoj izraz u njezinoj posebnoj blizini čovjeku i svemu njegovu životu. U tome se sastoji otajstvo majke.”
Srce je Marijino, kao i Isusovo, uvijek s nama. Postoji i bije za nas. Otvoreno našim molbama, vapajima, za sve naše potrebe, nevolje, teškoće i žalosti. Zato je ono naša nada, utjeha i radost.
