Današnja liturgija potiče nas na prepoznavanje i priznavanje Božjeg djelovanja u Crkvi i po Crkvi.
Prvo čitanje (Iz 66,10-14c)
Evo mir ću na njih kao rijeku svratiti.
Izaija, prorok iz vremena obnove Jeruzalema među povratnicima iz babilonskog sužanjstva, iz čije propovijedi imamo danas odlomak za prvo čitanje, zove na radost nad Jeruzalemom te u Božje ime obećava utjehu.
Prorok zna da među njegovim sunarodnjacima vlada potištenost uslijed malog broja povratnika iz sužanjstva i spore obnove. Prosvijetljen od Boga, on zove na radost nad Jeruzalemom kao slikom i znakom Božjeg spasotvornog djelovanja.
Preko proroka Bog obećava Jeruzalemu mir, utjehu i procvat. Bog se uspoređuje s majkom koja nosi na rukama svoju djecu, miluje ih držeći ih na koljenima i tješi ih. Prorok ih poziva na pouzdanje i marljiv rad, a u skromnim početnim uspjesima vidi zalog sigurnog spasenja koje Bog sprema.
Drugo čitanje (Gal 6, 14-18)
Ja na svom tijelu nosim biljege Isusove.
Povijesni povod poslanici Galaćanima bila je obrana krštenika poganskog porijekla od krivih učitelja koji su tražili da se obraćenici s poganstva obrežu i prihvate druge starozavjetne propise. Pavao je odlučno tražio da se pogani oslobode židovskih disciplinskih propisa, jer je dovoljna za spasenje krštenost na uskrslog Krista i odgovorno služenje kršćanskom slobodom. U današnjem odlomku Apostol još jednom sažima ukratko temu svoje poslanice zovući sve krštenike Izraelom Božjim za razliku od povijesnog ili tjelesnog Izraela.
Za sebe kaže Pavao da se ne ponosi ničim drugim osim Kristovim križem po kojem je svijet njemu raspet i on svijetu. To znači da se ne smatra superiornijim od krštenih pogana zato što je on porijeklom Židov te što je kao i drugi židovski dječaci bio obrezan. Nije mu stalo do svjetovnih mjerila. U Crkvi nije više važno obrezanje, kojim su se u ono doba dičili Židovi, ni neobrezanje, kojim su se dičili Grci i Rimljani, nego novo stvorenje. “Novo stvorenje” je svaka ljudska osoba koja se vjerom i krštenjem pridruži Kristu. ” Križ” kojim se Pavao ponosi nije samo drvo križa kao simbol Kristove smrti nego cijeli događaj Krista povijesnog i proslavljenog. Pavao kaže da u svom tijelu nosi Isusove biljege. To su vidljivi tragovi progona i zatvorskih kazni koje je podnosio u svom misionarskom djelovanju među Židovima i poganima.
Evanđelje (Lk 10, 1-12.17-20)
Počinut će na njemu mir vaš.
Jedini evanđelist Luka spominje slanje Sedamdesetdvojice na galilejsku misiju. Isus im daje upute kao i Dvanaestorici (usp. Lk 9, 1-6 i Mk 6, 7-13). Poslanje obiju grupa služilo je pripravljanju Isusova puta u Jeruzalem.
Izreka o žetvi i radnicima pokazuje da plodovi misionarskog sijanja ovise od Boga. Slati “kao janjce među vukove” odnosi se najprije na Isusa koji time daje do znanja da uprisutnjivanje Kraljevstva postaje opasno: on sam je kao janje među vukovima koji mu rade o glavi, a takvi imaju biti i njegovi opunomoćeni izaslanici. Ova izručenost i prividna nemoć nije slabost nego Božja odredba. Na Istoku Isusova vremena putovalo se sa štapom, u sandalama i s torbom. Smisao zabrane nošenja ovih predmeta na put u tome da misionari ne budu opterećeni suvišnim rezervnim stvarima, što bi ometalo naviještanje Kraljevstva.
Zato zabrana pozdravljanja znači da izaslanici ne smiju gubiti vrijeme na suvišne razgovore na putu. “Mir kući ovoj” je religiozni pozdrav preko kojega sam Isus najavljuje nastup Božje vladavine. To je mir koji nudi Isus preko svojih izaslanika. Naredba da propovjednici Kraljevstva ostanu u određenoj kući i jedu što se u njoj nade je dokidanje starozavjetnih propisa o nečistim jelima.
Prvi stupanj naviještanja jesu kuće. Drugi stupanj su gradovi. U slučaju odbijanja od strane gradova, misionari otresaju prašinu sa sandala u znak totalnog prekidanja zajedništva s takvima. Otvrdnuća će biti, ali su izaslanici dužni ljudima naviještati Kraljevstvo, a sam Isus najavljuje da će takvim gradovima biti kao Sodomi koja nije imala vremena za obraćenje.
Pri povratku Sedamdesetdvojica su više impresionirani čudesima koja je Bog po njima izveo nego odazivom na propovijedanu riječ Božju. Učenici se ipak ne trebaju radovati što je sputan sotona nego što je Bog na djelu.
